Nakon vjenčanja, na veliku radost bezazlenih ptica, pukotine na pločniku napunile bi se rižom koja se baca na mladence. Poneko bi zrno palo čak i preko crkvenoga praga, pa su oduševljeni golubovi ulazili i u crkvu. Oni koji su ostajali u crkvi za vrijeme nedjeljnih liturgijskih slavlja, privlačili su pozornost vjernika i tako im otežavali pribranost. Ovdje se i ne osvrćemo na ružne »tragove« koje ostavljaju na kipovima svetaca.
Ogorčeni je župnik sazvao izvanrednu sjednicu Pastoralnog vijeća s jednom jedinom točkom dnevnog reda: pronaći rješenje problema s golubovima. »Na svaki način moramo nešto poduzeti da golubovi ne ulaze u crkvu!«, rekao je župnik odmah na početku.
Prvi se za riječ javio vijećnik, možda potomak kralja Heroda, koji je rekao: »Stavimo u rižu otrova i riješit ćemo se golubova!« Mnogi vijećnici, franjevačkoga duha, žestoko se usprotiviše: »Nipošto! Premjestimo ih radije u napuštenu seosku kuću gdje će se jato dobro osjećati!« No ni to rješenje nije bilo praktično. Odbačen je i prijedlog da se golubova riješe uz pomoć ptica grabljivica kao i onaj da se postave žičane mreže na crkvena vrata i prozore.
Na kraju, kad je već nastala neugodna šutnja, najstariji vijećnik upita: »Pa dobro, želite li vi doista da golubovi više ne ulaze u crkvu?« »Da!«, povikaše vijećnici uglas. »Želite da ih nikad više ne vidite u crkvi?« »Da!« odgovorili su ostali nestrpljivo. »Rješenje je vrlo jednostavno«, odgovori starac. »Krstite ih, pričestite, podijelite im sakrament potvrde i nikad ih više nećete vidjeti u crkvi.«
Suvremene generacije djece i mladih osjećaju hladnoću. Slični su ugašenim svjetiljkama. Slušaju tolike sate vjeronauka, toliko kateheze, a svjetlo se ne pali. To je zato što su oni koji drže prekidač u ruci zaboravili kako se pali svjetlo.
