U nekom francuskom selu nedaleko Bordoa bilo je svatovsko slavlje. Zaručnici i gosti sjedili su i veselili se u dvorani jedne gostionice. Jela su bila izabrana i točilo se najbolje vino. Što je ponoć bila bliže, time je i društvo postajalo sve razuzdanije i bezbrižnije.
Tada je najednom iz mnogih grla odjeknuo oštar vrisak. Svjetlo se ugasilo. Stolovi i stolice se prevrtahu i sve se velikim štropotom srušilo u podrum. Provalio se pod. Kad su susjedi dotrčali, našli su svatovsko društvo ispod trulih greda i dijelova zida. Ondje gdje je malo prije odjekivala glazba i smijeh, čula se sada vika i zapomaganje. Više od pedeset gostiju bilo je teško povrijeđeno. Mnogi su morali u bolnicu. Dvojica su iznijeta iz podruma mrtva. Tu je smrt slavila svatovsko slavlje.
Uzrok toj nesreći možemo nazrijeti, ali to uostalom i nije naš zadatak. Neka nam ovaj žalosni događaj posluži kao upozorenje i opomena.
Koliko ljudi danas žive poput ovih svatova. Jedu i piju, zabavljaju se i uživaju kao da je to samo najvažnije u životu.
Mnogi rade samo zato da bi mogli uživati... Takvi zaboravljaju da bi jednoga dana mogao lako doći onaj presudni trenutak, kada će se naći pred Svevišnjim.
Samo jedanput živimo ovaj zemaljski život. Računamo li s vječnošću?!
"Luđače - reče Bog - iste te noći tražit će se od tebe natrag život tvoj! Komu će pripasti što si spremio? Tako biva s onim koji sebi zgrće blago a pred Bogom nije bogat!"
