Jednom je, u nekom mračnom zabitom antikvarijatu, uočio iznimno lijepu šalicu s jasnim turskim utjecajem. Upitao je prodavača: “Smijem li vidjeti onu izuzetno lijepu šalicu tamo? Čini se da dolazi iz Turske…”. Kad mu je prodavač predao šalicu, mladić ju je pomno počeo proučavati i divio se njenoj ljepoti. Pitao se kako je moguće da nešto ovako lijepo uopće postoji. Odmah ju je kupio bez razmišljanja i postavio je na posebno mjesto u svom domu. Gledajući je s kauča, kako blista u svom svojem sjaju, mladić je počeo razmišljati i polako utonuo u san…
Šalica je počela govoriti…
Ja nisam uvijek bila šalica. Bilo je vrijeme kada nisam imala pojma što znači služiti nečemu. Bila sam samo pasivna hrpa crvene gline na zemlji. Živjela sam puno, puno tisuća godina, svjedok sam ratovima i mirnim periodima koji su dolazili i odlazili. Čitave civilizacije su prešle preko mene dok sam sjedila tamo i čekala… Što sam čekala, ne znam, ali sam imala duboki osjećaj kako ovo nije život kojem sam namijenjena.
Onda je jednog dana došao moj gospodar. Odveo me u svoj dom i postavio na svoj stol. Nisam bila sigurna što slijedi, ali sam osijećala da se nešto posebno sprema. Na moje iznenađenje, on me počeo udarati o drveni stol! Iznova i iznova me udarao i mijesio svojim rukama dok konačno nisam vrisnula: “Ne radi to! Ostavi me na miru!” Ali, on se samo nasmiješio i nježno rekao.” Ne još! “ Šalica je postajala sve više i više uživljena dok je govorila šokiranom mladiću. “Onda, whoommmm! Bila sam stavljena na kolovrat i vrtila se ukrug neprekidno dok nisam izgubila sav osjećaj za orijentaciju. “Zaustavi to! Zar ne vidiš da postajem bolesna? Skini me s kolovrata!”
Ali, gospodar je samo kimnuo s razumijevanjem i tiho rekao: “Ne još!” Nastavio je da me presavija i oblikuje i onda me je pažljivo me stavio u… pećnicu! Nikad prije nisam osjetila takvu toplinu. Vrištala sam i lupala na vrata. “Toplije je nego u paklu; gorim u pepeo! Molim te izvadi me odavde prije nego što bude prekasno!” Mogla sam ga vidjeti kroz maleni otvor i mogla sam samo čitati s njegovih usana dok je micao glavom s jedne strane na drugu i tiho govorio: “Ne još!” Kad sam mislila da ne mogu više podnijeti vrućinu, vrata su se otvorila.
Pažljivo me izvadio i stavio me na policu gdje sam se počela hladiti. Osijećala sam se tako dobro kad me ostavio na miru. Ali to nije bio kraj. Nakon što sam se ohladila, pažljivo me podigao, pogledao me i očetkao prašinu. Zatim je donio boju s natpisom: glazura. Isparavanja su bila strašna! Mislila sam da sam gotova! “Molim te… nemaš milosti! Zar ne shvaćaš moju muku? Molim te, molim te odustani od mene!
Molim te! Prestani!” Ali, on je samo kimnuo glavom i rekao:”Ne, još nisi još spremna!” Neočekivano i vrlo brzo vratio me opet u pećnicu. Bilo je duplo toplije nego prvi put. Osijećala sam kako sada sigurno dolazi moja smrt… Molila sam. Kumila. Prijetila. Vrištala sam. Konačno sam plakala bez suza. Čak bez vrućih suza. Bila sam uvjerena da više nikad to neću moći. Bila sam spremna odustati. Upravo tada – kada sam malaksala, otvorila su se vrata i on me izvadio. I opet me je stavio na policu da se ohladim. Čekala sam… i čekala… i čekala.
Što će se slijedeće dogoditi? Oko sat vremena kasnije vratio se i stavio ogledalo ispred mene i rekao: “Pogledaj se!” U odrazu sam vidjela nešto jedinstveno. Ljepotu koje se ne može opisati. Uvijek sam se smatrala samo hrpom zemlje, ali sam osijećala da mogu više… Tiho sam izustila: “To ne mogu biti ja. Previše je lijepa…” S vrlo suosjećajnim glasom je rekao: “To je ono što trebaš biti.” I onda je objasnio: “Znam da te boljelo kad sam te valjao i mijesio na stolu. Ali, da nisam izbacio zrak iz tebe, ti bi se slomila.
Znao sam da si izgubila sav osjećaj za orijentaciju kada sam te brzo okretao. Ali, bez toga nikada ne bi mogla doći u ovaj oblik. Znam da su isparavanja boja glazure bila nepodnošljiva kad sam te cijelu oslikavao. Ali, da to nisam učinio, ti ne bi imala nijednu boju u svom životu i ne bi očvrsnula.
A kad sam te stavio u drugu pećnicu, znao sam da će to biti najteži dio. Ali, bez toga bi se polomila vrlo lako kad realnost života dođe. Vjeruj mi, sve što sam učinio je za tvoje dobro. Sad si ono što sam imao na umu kad sam te prvi put vidio na zemlji. Sad si potpuna.” S ovim je šalica čaja prestala govoriti – ali su suze zahvalnosti dolazile s njenog ruba… Mladić se probudio i odlučio da će šalicu koristiti samo kad bi nešto nudio Bogu. Nikad nije zaboravio lekciju koju je od nje dobio. I kad je god bio u teškoj situaciji i u sebi vrištao “Prestani!
Ostavi me na miru!”, sjetio bi se riječi: “Ne još…!” Međutim, postao je također i zahvalan, jer je znao da je sve što se dogodilo aranžman Gospodina da ga učini onakvim kakav je trebao postati… Bog zna što radi za svakog od nas. On je lončar, a mi smo glina. On će nas oblikovati i izložiti nas količini nevolja iz kojih trebamo učiti i to će uvijek biti nevolje koje smo u stanju podnijeti kako bismo spoznali koja je naša uloga u ovom životu.
