U nekom stanju, između sna i jave, našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog karticama kao onima iz knjižnica na kojima je pisalo sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari koji su sezali od poda do stropa, izdesna nalijevo dokud je sezao pogled, imali su na sebi sasvim drugačije natpise. Kad sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac na kojemu je pisalo :"LJUDI KOJE SAM VOLIO".
Otvorio sam pretinac i počeo prelistavati kartice. Bilo mi je poznato svako ime, ali brzo sam zatvorio taj pretinac.
Odjednom sam shvatio gdje sam! Ta soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost moga života. Svaki trenutak moga života bio je točno zabilježen; i velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikad ne bi moglo pohraniti sve te informacije. Prožimalo me čuđenje i radoznalost, pomješano sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa i samo gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija, sve do neobičnih poput "KNJIGE KOJE SAM PROČITAO"; "LAŽI KOJE SAM IZREKAO", "UTJEHU KOJU SAM PRUŽIO", "STVARI KOJE SAM NAPRAVIO U LJUTNJI".
Zapanjila me količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće kartica ispisao u 17 godina svoga života?! No, svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.
Stigao sam do pretinca sa natpisom "POŽUDNE MISLI"; i osjetio drhtaj kroz cijelo tijelo. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa jer sam se uvjerio da su i takvi trenutci detaljno pohranjeni! Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!" Uzeo sam pretinac polako iz ormara i bacio na pod- nijedna kartica nije ispala. Pokušao sam ih podrapati, ali bezuspješno.
Ugurao sam pretinac na svoje mjesto. A onda sam ugledao pretinac na kojemu je pisao "LJUDI KOJIMA SAM PRENIO EVANĐELJE".
Ručka je bila svjetlija od ostalih, skoro nekorištena. Povukao sam ručku, a unutra je bilo tako malo kartica. Počeo sam jecati, tijelo mi se treslo od plača i boli, pao sam na koljena i zavapio :"Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ju zaključati i sakriti ključ!" Tada sam uplakanih očiju pogledao gore i ugledao Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo On ne! Bilo tko, samo ne Isus! Bespomoćno sam Ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao dočekati Njegovu reakciju. U tim trenutcima dok sam Ga promatrao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srce. Intuitivno je prišao najgornjem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?
Konačno se okrenuo prema meni i tužno me pogledao. Sagnuo sam glavu, sakrio lice i gorko zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni jednu riječ. Samo je sa mnom zaplakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega. "Ne!"- povikao sam i potrčao prema Njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je "NE, NE!", dok sam Mu uzimao kartice iz ruku. Njegovo ime nije smjelo pisati na tim karticama. No, ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime "ISUS" prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i u trenu potpisao sve kartice.
Začuo sam kako se zatvara zadnji ormar i kako se vraća k meni. Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao :"SVRŠENO JE!" BRIAN KEITH MOORE ( umro je nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, da budemo poruka nama svima)
