Jednoga je dana grupa pljačkaša koja se bijaše skrivala u planinama, napala selo. U otetom plijenu našlo se i jedno dijete, pa su i njega poveli sa sobom u planinu.
Ljudi iz ravnice nisu znali kako doći do dječaka, jer u stjenovita bespuća nije vodio nikakav put, a ni tragova nije bilo. Ipak, poslaše grupu svojih najboljih ratnika da potraže dijete i vrate ga kući. Ljudi su pokušavali sad na jedan sad na drugi način; penjali se lijevom, pa desnom stranom. Ni nakon nekoliko dana mukotrpna hoda nisu daleko odmakli. Vidjevši da su potpuno nemoćni i da im je trud uzaludan, odlučiše se vratiti neobavljena posla.
Iznenada ugledaše djetetovu majku kako silazi s planine koju oni nisu mogli prijeći. Na leđima je vreći nosila svoga sina. Kako je uspjela?
Jedan od ljudi iz grupe pozdravi je i reče: ''Mi smo najjači ljudi u selu, a ne mogosmo prijeći planinu. Kako si ti uspjela?''
Žena slegnu ramenima i odvrati: ''Nije to bilo vaš dijete.''
Bog je svakomu od nas rekao: ''TI si moje dijete, volim te.'' Nitko i ništa nije ga moglo spriječiti u namjeri da nas dovede kući.
365 malih priča za dušu, Bruno Ferrero
