Davno je prošao podnevni ”Anđeo Gospodnji” i okrjepa u hladu ispod široke stoljetne, mirisne lipe. Jedino tek mlade udane snaše još uvijek imaju snage za pjesmu. Bijelih, uštirkanih marama obrubljenih čipkom, složenih u trokut, povezanih na potiljku bez ijednog nabora, bile su poput labuda između žita i zalutalih crvenih makova. Spretno su rukovale srpom koji se svakim otkosom bljeskao na suncu, a iza njih ostajalo povezano snoplje. Stasiti, preplanuli momci širokih ramena u bijelim lanenim košuljama, širokih rukava, slažu na kola sve veću kamaru tek pokošenog snoplja. Djeca vodonoše još se vrzmaju između umornih žetelaca. Polako se i sunce spušta i ponire na zapadu, zarumenivši horizont slavonske ravni. Skrušenom molitvom zahvališe žeteoci Bogu za još jednu uspješnu žetvu, koja u poratno vrijeme znači život za cijelu slijedeću godinu do nove žetve.
Ozarenih, rumenih lica posjedoše snaše na kola a marame na glavi još su bile blistavije na suncu u zalasku. U uglu kola su prazne košare sa bijelim stolnjacima i pletenke vode oko vodonoša, dječaka koji memljivo čekaju slamnati krevet da se ušuškaju na počinak, a pored košara srpovi složeni jedan na drugi. Upregnuše strpljive konje koji su jedva dočekali završetak težačkog rada. Gle, jedna lijepa, velika, crvena jabuka dokotrlja se ravno do nogu najljepše mlade snaše. Zablistaju zelene oči ispod ravnih obrva, još više se zarumeni tamnoputo okruglasto lice koje je otkrivalo svu ljepotu mladosti i zdravlja. Debele crne pletenice spuštale su se ispod marame na jedre, bujne grudi. Blagim osmijehom pogleda u uglu snenog, uspavanog malog Stipu, mezimca i najmlađeg brata svoga supruga.
Dozva ga imenom i sagnu se prema jabuci. Krik se prolomi slavonskom ravnicom. Zloslutna se oštrica srpa zari u lijepo lice. Natopila se krvlju bijela trokutasta marama, zalijepila se pletenica i čipka, zatamnilo se nebo. Svom žestinom jurnuše konji podižući oblake ljetne prašine iza sebe i jure osječkom kaldrmom do bolnice. Bijela soba, bijele kute, bijeli zavoji. Nesta pjesma žetelaca i miris srpanjske žetve. Sada šavovi u obliku križa rese lijepo mladalačko lice. Znamen … ostade znamen za cijeli život. Blago spuštene vedre oči i dalje su ocrtavale blagost, ljubav i toplinu. Guste pletenice postale su ”trajna” uokvirena kostimima oštrih revera i ramena. Postajala je toplom i brižnom majkom, samo bi joj ponekad misli odlutale na jednu crvenu jabuku i vruće slavonsko ljeto.
Znamen na obrazu, križ na obrazu postao je svjetionik njenoj obitelji, napose njenoj djeci. I kada bi među stotinama majki stajala na nekakvim pionirskim priredbama ona je sjala. Svijetlio je križ sa obraza i grijao u hladnim noćima adventskih zornica kada su pješačili u crkvu a onda odmah ostajali u obližnjoj školi. Stisnuti oko majke ponavljali su i učili ”Zdravo Kraljice Majko Milosrđa”, ”O Gospođo Moja O Majko moja tebi se sasvim prikazujem…”, ”Rajska kruno, Rajska Slavo Anđeoska Gospo Zdravo…”.
I sve tako dok se nije naučilo na pamet. Ali nije bilo teško jer dok su ljubili majčin obraz ljubili su križ poniznosti. Svijetlio je križ i znamen lica i kada su pješačili sv. Anti u Tvrđu na prvu jutarnju misu u jutro upijajući miris lipe osječkih parkova, pokazao je put devet prvih petaka, Svibanjskih pobožnosti, Listopadskih pobožnosti, korizmenog križnog puta. Pokazao je put duhovnih obnova i klanjanja. Slikovni rezultat za polja makovaI kada bi brod života skrenuo i kada se svjetionik i križ na čas izgubio znali su da će ga pronaći.
Križ na licu postajao je sa svakim ispitom njezine djece sve jači, sve snažniji, a lice sve umornije. Znamen je ostao u njihovim srcima, u njihovom sjećanju, a križ sa lica svijetli im i danas kada NJE više nema. Danas jače i snažnije nego ikad. Svatko od nas nosi svoj znamen i svoj križ. Hoće li naš križ biti putokaz nama i našoj djeci? Bože daj nam snagu ove majke koja nikad nije osudila križ posred lijepog lica nego ga prigrlila kao dar. Mojoj mami Ružica Jalšovec lipanj, 2016.
