Započeti možete tako da zaboravite sve prečice i magična izlječenja. Kršćani ne trebaju izbacivanje nekog takozvanog demona očaja da bi im to olakšalo život. Niti će Bog sići i živjeti umjesto nas. Kušač neće biti uništen do dana dok ga Bog ne zatvori. Sotona će uvijek biti ovdje varajući, optužujući i pokušavajući oteti vjeru svakom vjerniku. Što dulje živim za Krista, teže mi je prihvatiti lagano rješenje za sve poteškoće.
U svojim sam vlastitim borbama pronašao veliku utjehu i pomoć u dvije divne činjenice.
Bog me uistinu ljubi! To je prva činjenica. Bog nije tu da osuđuje svoju djecu – pala ona ili ne. On čezne za nama kao naš dragi Otac, želeći nas podići iz naših slabosti.
Nedavno sam uhvatio blijesak te ljubavi dok sam hodao šumom. Više puta zaustavio sam se promatrajući ptice kako slobodno i zdravo lete. Ali iznenada je pred mene na zemlju pala mala sputana ptica. Teško se boreći da poleti, mogla se samo bespomoćno praćakati u prašini. Zastao sam da je podignem. Tad mi je poznati odlomak iz Pisma bljesnuo u umu: “... A ipak nijedan od (vrabaca) ne pada na zemlju bez Oca vašega” (Mt 10,29).
Jednom sam mislio da taj redak glasi: “Ni jedan vrabac ne pada na zemlju bez znanja Oca.” Ali Matej kaže: “... ne pada na zemlju bez Oca.”
Bog je s nama i kad padamo. Ne padamo bez Oca. On ne pada u naš grijeh, ali silazi do našega palog stanja. Ne napušta nas u našem padu i nikada ne ostavlja svoje povrijeđeno dijete. Jer, kao što vidite, mi smo taj vrabac.
David je rekao: “Ne nalazim sna i uzdišem ko samotan vrabac na krovu” (Ps 102,8). S vrha krova vidio je Bat Šebu kako se kupa i pao je poput slomljena, sputana vrapca. Ali Bog nije digao ruke od njega. Naš Gospodin nikada ne diže ruke ni od jednoga od nas.
Jeste li vi pali? Jeste li poput onoga osakaćenog vrapca koji se bespomoćno valjao u prašini? Lutate li povrijeđeni, osjećajući se izgubljeni i osamljeni? Mislite li i vi: “Kako se Bog može baviti s nekim kao što sam ja? Kako me još uvijek može ljubiti kad sam ga tako strašno iznevjerio?”
Ali, prijatelju moj, on vas ljubi. Njegovu veliku ljubav često prepoznajemo tek kad padnemo na dno i nalazimo se u velikoj potrebi. Veliku ćete pobjedu zadobiti budete li vjerovali da vas Bog ljubi čak i u vašem ranjenom i sputanom stanju. Bila je to rana koja me navela da kleknem i pokažem sućut onoj bespomoćnoj ptici. Tako i naše rane, naše boli i naša bespomoćnost uzrokuju da nas njegova ljubav i sućut zasjene i poviju. Naša se snaga obnavlja njegovom vječnom ljubavlju.
Počivajte u toj divnoj ljubavi. Ne paničarite. Izbavljenje će doći. Bog nam odgovara pokazujući nam svoju ljubav. Kad naučimo koliko smo slabi i kad naučimo pouzdavati se u njegovu ljubav i opraštanje, on će se sagnuti i nježno nas vratiti u gnijezdo.
