Ženski anđeo koji je stajao kraj njega, reče: - Kakav će to biti Otac? Ako si Djecu napravio da budu tako nisko pri zemlji, zašto želiš Oca napraviti tako visokog? Neće se moći igrati špekulama a da pritom ne klekne, neće moći staviti Dijete u krevetić bez saginjanja, a morat će se pogrbiti da bi ga poljubio. Bog se nasmije, pa reče: - Da, ali kad bih ga napravio veličine Djeteta, prema kome bi Dijete podizalo pogled?
I kad je Bog napravio Očeve ruke, one su bile ogromne. Anđeo strese glavom i primijeti: - Velike ruke neće moći koristiti pribadače za pelene, gumbiće i trakice za konjski repić, čak neće moći izvaditi trn iz dječje ručice.
Ponovo se Bog nasmije i odgovori: - Znam to, ali bit će dovoljno velike da u njih stane sve što mali Dječak izvadi iz svojih džepova, a ujedno dovoljno male da njima obgrli malo Dječje lice.
Tada Bog na okvir pričvrsti duge noge i široka leđa. Anđeo se zahihoće: - Shvaćaš li da si upravo napravio Oca bez njedara?
Bog reče: - Majka treba njedra, Otac treba jaka pleća da bi gurao saonice, da bi držao u ravnoteži Dječaka na biciklu, da bi bio oslonac uspavanoj dječjoj glavici na povratku iz cirkusa.
Kad je Bog stvorio najveće stopalo koje je itko ikad vidio, anđeo se nije mogao suzdržati: - Ovo nije pošteno. Zar zaista misliš da će se ova ogromna stopala izvući iz kreveta pred jutro kad Dijete zaplače, ili da će moći proći Dječjom rođendanskom zabavom a da pritom ne sruše dva-tri gosta?
I ponovo se Bog osmjehne. - Bit će dobro – reče – vidjet ćeš. Ona će pomoći malom Djetetu koje poželi jahati konjića, ili će otjerati miša iz kućice na stablu, a uvijek će nositi velike cipele koje će biti izazov popuniti. – okrene se Bog i posveti se dalje svom radu.
I tako je Bog radio cijelu noć. Dao je Ocu malo riječi, ali autoritativan glas; oči koje sve vide, a ipak ostaju mirne i susretljive.
I napokon nakon malo promišljanja, dao je Ocu i suze. Tada se okrenuo prema anđelu i upitao: - Jesi li sada zadovoljna što može voljeti jednako koliko i Majka?
Anđeo nije rekao ništa.
