Vrlo rano je ostao bez majke i oca pa ga je usvojila škrta tetka, koja, makar je imala brdo novaca, na Joséa nije trošila gotovo ništa. Ali José, koji nije znao za ljubav, smatraše da je život jednostavno takav, i stoga se uopće nije uznemiravao.
Iako su živjeli okruženi bogatstvom i bogatašima, tetka je nagovorila ravnatelja mjesne škole da njenog nećaka upiše za samo desetinu mjesečne školarine, zaprijetivši da će ga tužiti gradonačelniku ukoliko joj ne udovolji. Ravnatelj nije imao izbora nego ga primiti, ali je zato naputio učitelje da Joséa ponižavaju kad god im se pruži prilika. Nadao se da će ga tako natjerati na neposluh — i eto onda savršenog razloga da ga se izbaci iz škole. Ali José, koji nije znao za ljubav, smatraše da je život jednostavno takav, i stoga se uopće nije uznemiravao.
Tako je stiglo Badnje veče. Seoski je svećenik bio otišao na odmor pa su učenici morali ići na misu izvan sela. Putem su pričali o poklonima koje će sutra ujutro zateći pored čizmica pripremljenih za Djeda Božićnjaka: o modernoj odjeći, o skupim igračkama, čokoladama, o skatebordima i biciklima. Pošto je to bio poseban dan, svi su bili lijepo obučeni — svi osim Joséa koji je nosio svoju odrpanu odjeću i nekoliko brojeva manje i pohabane sandale (dala mu ih je tetka kad mu je bilo četiri godine uz riječi da će dobiti nove kad napuni deset). Poneko dijete ga je zapitkivalo zbog čega je tako bijedan, govoreći da bi njih bilo sram imati za prijatelja nekoga tko nosi takve dronjke. Ali Joséa, koji nije znao za ljubav, njihova pitanja i komentari nisu uopće smetali.
Ali kad uđoše u crkvu, kad začu zvuk orgulja i vidje sjaj mnoštva svijeća i božićnih ukrasa, kad vidje obitelji stisnute zajedno, majke i očeve kako grle svoju djecu, José se osjeti najbjednijim od svih stvorenja. Poslije pričesti, namjesto da s ostalima krene kući, sjede na prag crkve — i zaplaka. Iako José ne bijaše upoznao ljubav, u taj čas spozna što znači biti sam i od svih odbačen.
Tada pored sebe ugleda malog bosonogog dječaka, očito jednako siromašnog. Nije ga do sada bio nikada susreo stoga zaključi da je dječak morao prepješačiti dalek put da stigne ovamo. Mislio je: “Noge mu moraju biti zaista izranjene. Dat ću mu jednu svoju sandalu, to će barem prepoloviti njegovu bol.” Iako José nije znao za ljubav, znao je što je patnja, i nije želio da je i drugi kušaju.
Ostavivši jednu sandalu dječaku, krene natrag u selo. Obuvao je preostalu sandalu naizmjenice, čas na lijevu čas na desnu nogu, da što manje izrani stopala o kamenje na cesti. Došavši kući, tetka odmah vidje da mu je na nogama samo jedna sandala. Reče mu da će biti surovo kažnjen ne nađe li sandalu do jutra. José već bijaše kušao tetkine kazne stoga drhteći ode u krevet.
Cijele je noći ležao prestravljen, jedva mogavši sklopiti oči. I tada, tren prije nego je utonuo u san, začu viku u prednjoj sobi. Nato se otvore vrata i tetka žurno uđe zahtijevajući da joj objasni što se događa. José, još smućen od straha i nesanice, izađe i vidje u prednjoj sobi mnogo gnjevnih ljudi, a u sredini sobe vidje sandalu — istu onu koju bijaše dao nepoznatom dječaku. Sandala je bila okružena svakovrsnim igračkama, biciklima, skatebordima, odjećom. Susjedi su bijesnili i urlali. Tvrdili su da su im djeca opljačkana, jer nakon što su se probudila ne nađoše ništa pored svojih čizmica…
Baš u taj tren, sav uspuhan, u sobu utrči svećenik — isti onaj koji je jučer slavio misu — i reče: “Na pragu crkve, sav u zlatu, pojavio se kip Djeteta Isusa noseći samo jednu sandalu.”
Nasta muk, svi počeše hvaliti Boga i njegova čudesa, a tetka poče plakati i moliti za oproštenje. A Joséovo srce snažno proključa i on spozna značenje ljubavi.
Priču koja je izvorno uradak Françoisa Coppée iz 1903. godine, za hrvatske čitatelje je priredio Petar Nodilo SJ.
