Ovaj ju je dugo ispitivao, bilježio sve njezine odgovore i promatrao je smireno.
Napokon je ustao a da nije napisao nikakav recept; samo je rekao: „Gospođo, vratite se kući, od ove večeri svakoga dana čitajte svoju Bibliju jedan sat na dan. Poslije mjesec dana ove terapije posjetite me ponovno!“
Gospođa je izišla bez riječi, ali se nije mogla suzdržati a da ne pomisli: „Ne razumijem, ja nisam došla k njemu kao svećeniku, nego liječniku!“ Ipak, uvečer je potražila Bibliju. Pomislila je, to me barem ništa ne košta. Oprobat ću i ovu terapiju. Čitala je i osjetila potrebu moliti se svaki dan… Domalo, nestalo je crnih misli i potištenosti. Tako je našla svoj mir i radost. Potražila je svoga liječnika. Kad ju je ugledao, rekao je: „Gospođo, čim sam vas vidio, znam kako vam je bolje. Dopustite mi reći, kako sam vam i zašto propisao terapiju koju sam i sam isprobao!“ Potom je uzeo svoju Bibliju, koja je već dobro ostarjela jer je mnogo korištena i čitana, te dodao: „Vidite ju, čitam je prije nego idem u posjetu bolesnicima i nikada ne sjedam za stol raditi, a da je ne otvorim i koju rečenicu pročitam. To je za mene riječ Božja. Nemojte meni zahvaljivati nego dobrom Bogu i nastavite s ovom terapijom“. „O kako su slatke tvoje riječi mojemu nepcu, više nego med mojim ustima!“(Ps 119,75)
