Bila je 1892. godina. Nije znao kome se obratiti za pomoć, pa je smislio zanimljivu ideju. S prijateljem je odlučio organizirati koncert na kampusu sveučilišta kako bi prikupili donacije od posjetitelja.
Javili su se tadašnjem poznatom poljskom pijanisti Ignacyu Paderewskom, koji je pristao održati klavirski koncert za tadašnjih 2.000 dolara. Postigli su dogovor i Paderewski je nastupio na Stanfordu. Ali, kako nisu prodali dovoljno karata zaradili su samo 1.600 dolara. Razočarani, otišli su kod umjetnika i predali mu prikupljeni novac i ček za preostalih 400 dolara koje su namjeravali naknadno platiti. Usput su objasnili zašto su organizirali koncert.
Paderewski je na to rekao “Ovo nije prihvatljivo!” Uzeo je ček, iskidao ga i vraćajući novac rekao im: “Evo 1.600 dolara. Oduzmite od toga sve troškove za pripremu koncerta. Ostatak novca zadržite da platite školarinu, a vratite mi ono što preostane.” Studente kao da je pogodila božanska sreća.
Paderewski je bio poznat kao veliki borac za nezavisnost Poljske, a kasnije je postao i premijer. Kada je počeo Prvi svjetski rat, Poljsku je zahvatilo veliko razaranje, a oko 1.5 milijun ljudi je gladovalo. Očajan, Paderewski se obratio za pomoć američkoj vladi za pomoć. Šef Američke agencije za hranu i pomoć tada je bio Herbert Hoover, koji će kasnije postati predsjednik SAD-a. Hoover je pristao da pomogne i odmah poslao tone žitarica da se prehrane gladni u Poljskoj.
Nakon toga, Paderewski je odlučio da ode u SAD i osobno se zahvali Hooveru. Kada je počeo da se zahvaljuje, Hoover ga je prekinuo “Ne trebate mi zahvaljivati gospodine premijeru. Vi se toga vjerojatno ne sjećate, ali prije nekoliko godina, pomogli ste dvojici studenata da završe studij u SAD-u. Ja sam jedan od njih dvojice.”
Kada se nađe u prvoj situaciji, većina ljudi pomisli: “Ako im pomognem, što će biti s mojom zaradom?”. Veliki ljudi kažu sebi “Ako im ne pomognem, što će biti s njima?” ne očekujući ništa zauzvrat. Dobra djela se uglavnom vraćaju.
