Među studentima koji su toga profesora slušali bio je i jedan mladić jako nadaren, a vrlo izopačen. Taj mladić nenadano umre, i jedne noći dok se profesor nalazio sam u svojoj sobi, nadvijen nad svojim knjigama, osjeti pored sebe val topline tako kao da u sobi peć gori. Brzo se trgne i pogleda. Ali gle užasa! Pred njime je stajao mutnih očiju, blijeda i mršava lica, sav raščupan, njegov učenik, koji je prije nekoliko dana umro. Tada su profesoru kroz cijelo tijelo proletjeli ledeni trnci, pa kad je došao k sebi upita mladića. Jesi li to ti? Jesam. Zbog mojih grijeha Bog me osudio u pakao. Evo došao sam da vam javim da pakao postoji.
Nesretni mladić taj mu dokaz i dade i to tako što je prstom svoje ruke dodirnuo ispruženu ruku svoga profesora. Tada profesor zajaukne bolno kao da mu netko užarenim željezom skroz na skroz probode ruku. U taj trenutak mladića nestane, a nestalo je i strahovitog viđenja, ali nije na profesorovoj ruci nestalo boli. Njegova duboka rana nije mogla ničim zacijeliti. Ali ako mu se nije zacijelila ruka, zacijelila mu se duša. Na svojoj ruci imao je nepobitan dokaz da duša postoji i da će svaki onaj koji prezre Boga i umre u teškom grijehu biti odgovoran za svoju propast. Zapravo sam sebe vječno kažnjava.
Dok smo na ovoj suznoj dolini, sređujmo svoje račune s Bogom i s braćom i sestrama na vrijeme, da ne bude kasno. Obraćajmo se, mijenjajmo se i pripravljajmo na skori susret s vječnim Tvorcem.
