Živio tamo čovjek koji je gajio posebnu pobožnost prema Majci Božjoj. Zato je Njezinu sliku stavio na istaknuto mjesto u kući.
- Želim - reče - da svi članovi moje obitelji, prolazeći kraj te slike, s poštovnajem pozdrave Gospu.
Tako su svi i činili. U toj se kući od jutra do večeri šaputalo Zdravo Marijo.
U obitelji bijaše i malo dijete. I ono je oponašalo odrasle. Zato bi se, prolazeći kraj slike, uvijek naklonilo. Nije ono ni shvaćalo tko je to na slici. Sigurno je mislilo da je to neka lijepa gospođa. A Marija je bila zadovoljna gledajući to dijete i prisjećajući se Isusova djetinjstva.
Jednog dana dijete se iskralo iz kuće s ostalom djecom koja su se išla igrati na rijeku. Bilo je, na žalost, premaleno da bi shvatilo svu opasnost. Voda je bila uzburkana i to ga je posebno privlačilo. Najednom uz krik pade u duboku vodu koja ga je progutala.
Ostala djeca nagnuše u bijeg plačući i javljajući strašnu vijest.
- Dijete moje, dijete moje - naricala je majka, slomljena od bola. S ostalim članovima obitelji trčala je prema rijeci da barem nađe tijelo mališana, jer nitko nije ni sumnjao u to da se dijete utopilo.
Svi su hodali uz obalu i nastojali opaziti kad će voda izbaciti mališana. Najednom začuše srebrnkasti glas koji ih je dozivao. Bio je to mališanov glas. Izgledao je kao da se ništa nije dogodilo.
- Maaama, maama, ja sam tu.
Čudo! Usred rijeke bijaše veliki šiljati kamen. Na kamenu je stajalo dijete sretno mašući ručicama.
- Dijete moje! - povikala je ponovno majka pavši na koljena. - Što radiš tamo na tom kamenu. Kako li si samo tamo došao?
Dijete je odgovorilo da ga je tamo stavila jedna lijepa gospođa, da ga drži i da ga zato nije strah.
Radost i vjera tih ljudi ne može se opisati.
Muškarci su otišli po barku, začas se približili kamenu i uzeli dijete koje je zadovoljno pljeskalo ručicama. Majka ga je pritisnula na grudi neprestano zahvaljujući Blaženoj Djevici. Prošavši kraj Gospine slike u kući, dijete poviče: - Ova me je gospođa spasila.
Svima bijaše jasno da je to Marijino čudo. Otac obitelji bio je veoma radostan što je sliku stavio na tako časno mjesto u kući. I svi su bili radosni jer je na njihovu kuću sišao blagoslov s nebesa, kao dokaz da ih Marija ljubi.
Posvuda se naokolo pripovijedalo o čudu, a ljudi su dolazili vidjeti tog mališana koji je veselo trčao naokolo i igrao se. Svi su se vratili kućama osnaženi u ljubavi, vjeri i nadi.
Eto dragi naši,takva je naša Majka Marija koja uistinu čini čuda, ako ne ona u tjelesnom smislu onda zasigurno ona puno značajnija i vrijednija a to su ona u našim srcima, a i ako nam Bog nešto uzme budimo sigurni da će svakoj našoj suzi,boli,tuzi ili nesreći Bog u svojoj milosti stostruko sve u osmjehe pretvoriti, jednom kada naše vrijeme postane vječnost u zagrljaju Dobroga Oca.
