Nekoliko stotina dječaka bilo je spremno za svetu pričest. Don Bosco je slavio svetu misu uvjeren da u svetohraništu ima dovoljno posvećenih hostija. No kad je došlo vrijeme pričesti rastužio se vidjevši da sakristan nije pripremio kalež s hostijama za posvećenje. Srsi su ga prošli na pomisao da se tako velik broj mladih sada neće moći pričestiti. Podigao je bolni pogled k nebu i počeo pričešćivati s ono malo hostija koliko je zatekao. I gle čuda: pričešćivanje nije prekidao do kraja, dok se nisu svi pričestili. U još većem čudu našao se sakristan Buzzetti zbunjen činjenicom da su upravo njegova rastresenost i zaborav bili razlog nevolje u koju je doveo don Bosca. On je, naime, prvi zapazio da su se hostije u svećenikovim rukama umnažale i da je svetac čudom pričestio 650 mladića. Na kraju mise, oduševljen onim što je doživio, svima je pripovijedao što se dogodilo. Da bi bio uvjerljiviji, svakomu bi pokazivao prazan kalež u kojem je trebao pripremiti hostije za posvećenje.
Petnaest godina kasnije, 18. listopada 1863., o ovom je događaju posvjedočio i sam don Bosco. Kad su ga pitali koliko je istine u onome što Buzzetti pripovijeda, on se uozbiljio i rekao. „Da, istina je, u tabernakulu je ostalo malo hostija, a pričestili su se svi koji su pristupili stolu Gospodnjem. Isus je ovim čudom htio reći koliko mu je stalo do dobro pripremljenih svetih pričesti.“ Prisutni su ga upitali kako je on to doživio?
„Bio sam ganut, ali miran. Pomislio sam: pretvorba je veće čudo od čuda umnoženih hostija. No, slava Gospodnja je iznad svega.“ (Usp. Memorie Biografiche, III, 441)
