„Neki dan otišla sam u svoje prije Markotuše, a bolje bi bilo da nisam. Htjela sam je malo razgovoriti i vratiti joj radost u život. Davno je izgubila osmijeh na licu. Već dvije godine tuguje, plače, stalno zapomaže… nikako da shvati i prihvati smrt svoga muža Kajine. Znam ja da su se oni dobro slagali, da u kući nije bilo nikada povišenih tonova. Živjeli su bračnim životom kakav se samo može poželjeti. Nisu imali dva novčanika, kao što ima slučajeva po svijetu. Sve su dijelili. Djeca joj – ima krasnu djecu! – govore da konačno prihvati svoj životni križ.
I djeci je teško pala očeva smrt. Sad im je otac, dok odrastaju, bio najpotrebniji, ali se ponašaju dostojanstveno. Smeta im i njezino odjevanje. Od dana njegove smrti uvijek je u crnini. Čim se spomene njegovo ime, brizne u plač. Često , skoro tjedno, ide na grob, čisti ga, pali svijeće, nosi cvijeće. U svemu tome ima i nešto dobroga, ne stavlja umjetno cvijeće. Djeca bi skinula s vrata osmrtnicu koja je već požutjela, ali moja prija ne dopušta djeci da to učine. Uvijek nađe izliku, a što će reći susjedi, ako više ne nosi crninu ili ako skine osmrtnicu s vrata?
Ja sam joj govorila – a njezina djeca se u tome slažu- da osmrtnica na vratima ili na nekom drvetu nema nikakvu duhovnu vrijednost. Svrha osmrtnice je obavijestiti prijatelje i znance o smrti. Dakle, osmrtnica je na neki način pozivnica prijateljima, znancima i široj rodbini da bi sudjelovali u pogrebnom obredu. Točno je, cnina je znak žalosti u našim krajevima. A je li to baš uvijek tako?! U nekih naroda (Kineza) crnina je znak radosti. Može se nositi ( i ne mora!) toga dana, pa i tjedan dana, možda i mjesec dana, ali zbog čega dulje? Zar nečija crnina znači nešto pokojniku!?
Mislim, – to vrijedi dakako za one koji vjeruju u uskrsnuće mrtvih- da moramo prihvatiti smrt kao i rođenje. Kakav bi bio život na zemlji, kada ne bi bilo umiranja? Koliko starih i bolesnih jedva čekaju smrt kao olakšanje?! Kažu, nitko ih ne razumije, nitko za njih nema više vremena. A zašto netko umire prije roka, na to nitko nema odgovora. Odgovor moramo tražiti samo u vjeri u Boga. „Moja Zovkuša, slažem se s tobom“- veli Kožula. „Mnogi običaji više škode nego koriste. Kada te put nanese na groblje, pogledaj malo grobove/spomenike. Rijetki su ukrašeni svježim cvijećem. Ako i budu, onda je to prigodom blagsolova polja i prigodom Dana mrtvih. A neki, opet, pretjeravaju s cvijećem i kipićima. Na nekim grobnim pločama jedva se mogu izbrojiti kipići i svijeće. Često ti okićeni grobovi više prikrivaju ozbiljne obiteljske probleme nego izražavaju žalost za pokojnikom. Pokojnici povezuju, a ne razdvaju živuće. Braća i sestre oko istoga groba, a ne razgovaraju i svatko donio svoje“cvijeće“?! Zar nije dovoljan jedan buket? Kad bi bilo (više) ljubavi, bilo bi to moguće“.
