Bio jednom jedan dječak koji se baš nije najbolje snalazio u društvu svojih vršnjaka. Nekako se nije baš uklapao. Dječaku je to teško palo, pa je odlučio naučiti živjeti sam. Otišao je na selo kod svog djeda i zatvorio se u sebe. Nije želio komunicirati ni sa kim. Djedu je bilo žao što mu se unuk tako osamljuje, pa ga je zato jednom pozvao da mu pokaže stare fotografije iz svog života. I gledajući te fotografije, objašnjavao je i prisjećao se svega onoga gdje je bio, što je doživio i koga je susreo. Na kraju, djeda je objasnio unuku kako sve ono što smo proživjeli i svi oni ljudi koje smo susreli, ostavljaju u nama uspomene i sjećanja. I te uspomene i ta sjećanja su ono jedino istinski naše, ostaju naše najveće bogatstvo. Tako je dječak shvatio da je pogriješio što se htio udaljiti od svih, jer bi time zapravo sam sebi uskratio životne doživljaje koji ostaju kao sjećanja i uspomene i čine nas onime što zapravo jesmo.
KRADLJIVCI USPOMENA
Dok sam slušala ovaj kratki sažetak jednog filma, razmišljala sam o tome kako mi živimo život. Većinom, zahvaljujući tehnologiji, postajemo ne akteri i glavni glumci, nego pasivni promatrači lažnog života koji dolazi iz raznih TV i mobilnih ekrana. A pogotovo naša djeca, koja više ne ispuštaju mobitele iz ruku. Žive neke virtualne igre i virtualna prijateljstva, dok albumi sa slikama iz stvarnih putovanja i susreta, ostaju prazni. I slike su danas nažalost digitalne. Sa svakom promjenom mobilnog uređaja, nestanu i slike. A tako i uspomene izblijede brže.
Čovjek najduže pamti emocije. Danas postoji i cijela grana psihologije posvećena emocionalnom pamćenju. Posebno su važne one negativne emocije koje pohranimo i najčešće potisnemo, a one na kraju određuju puno naših reakcija i ponašanje. Nismo niti svjesni koliko nas te proživljene emocije uvjetuju. Volimo ili ne volimo stvari ili mjesta onako kako nam zapamćene emocije diktiraju. Zato ja volim MORE. Jer me za more vezuje toliko lijepih emocija iz djetinjstva. Nemam neka određena racionalna sjećanja, možda njih par, ali mi je na spomen mora odmah toplo oko srca. Pogled na more me odmah raznježi i otvori. To je zato jer smo kao obitelj svake godine po dva tjedna išli na ljetovanje. I to su bili dani zajedništva, druženja, komunikacije, šetnje, društvenih igara, roštiljanja, izleta, novih poznanstava. Uglavnom imali smo mamu i tatu s nama 24 sata puta 14 dana. Za mene je stoga riječ more skoro jednaka kao riječ obitelj. I zato mi bude žao što većina današnjih obitelji nema vremena otići s djecom barem desetak dana negdje, na more ili u planu. Samo se odvojiti i BITI sa svojom djecom. Usađivati im tople emocije i obogaćivati njihova sjećanja. A vrijeme će tako brzo proći i albumi života ostat će neispunjeni.
GOSPINA ŠKOLA NOVE EVANGELIZACIJE
Nakon dolaska brojnih kardinala i nadbiskupa u Međugorje ovih ljetnih dana, mediji pišu o otvaranju Međugorja, njegovoj novoj fazi. Mons. Henrik Hoser nagovještava kako osjeća da Međugorje može ponuditi Crkvi model nove evangelizacije. Bile su za mene to samo neke velike, bombastične riječi. Što zapravo znače? Evangelizacija je: „naviještanje riječju i djelom poruke Isusa Krista nekršćanima, koja se naziva evanđelje ili radosna vijest, kao i stalno ponavljanje Kristove poruke spasenja u propovijedima, svjedočenjima, katehezi i liturgiji onima koji su već kršćani. Glavna je kršćanska misija i poslanje svih kršćana.“ – kaže enciklopedija. Ako se prisjetimo onoga što Gospa govori, ona kaže kako ovo naviještanje nema snage i nije autentično ukoliko ono nije svjedočanstvo vlastitog života. A kako mi to trebamo živjeti da bi naš život bio „nova evangelizacija“? E tu nam je sad Gospa model: dok je svijet bučan, Ona je TIHA, dok je svijet agresivan, Ona je MIRNA, dok svijet priča, Ona ŠUTI, dok svijet hoće velike stvari, Ona živi MALE, SVAKODNEVNE, dok svijet traži slavu, Ona izabire PONIZNOST, dok svijet želi moć, Ona izabire SLUŽENJE, dok svijet mrzi, Ona LJUBI, dok je svijet nevjeran, Ona je VJERNA, dok svijet ide sebično naprijed, Ona je POSLUŠNA i MISLI NA DRUGE, dok svijet uzdiže sebe, Ona uvijek POKAZUJE NA ISUSA… U tome je dakle model nove evangelizacije – truditi se zapravo biti u svemu poput Gospe. To je danas najveća novina i najveća revolucija i najveći izazov svakome od nas. U sebi pobijediti svijet.
Doći u Međugorje nije dakle samo obaviti tamo neko hodočašće, jer eto svi su tu bili pa da malo dođem i ja. Doći u Međugorje znači da se uključuješ u Gospinu školu nove evangelizacije. Onu školu u kojoj je glavni predmet BITI S GOSPOM I ISUSOM. Kao što je meni ljetovanje s obitelji ugradilo tople emocije i lijepa sjećanja za cijeli život, tako i ovo bivstvovanje s Gospom i Isusom treba u nama usaditi Njihov Duh i bitak, tople emocije i lijepe uspomene koje ti pomažu živjeti evanđelje i tako ga onda najbolje i svjedočiti.
RODITELJI OPREZ!
Posebno je važno dovoditi djecu u Gospinu školu, puštati ih da dišu Gospin duh na misama, molitvama, brdima, klanjanjima… Nemojte im dopustiti da dok se oko njih odvija stvarna pobožnost i stvaran život, oni igraju svoje virtualne igrice na mobitelima. S razlogom da bi bili mirni. Djeca trebaju biti mirna jer su ih roditelji tako naučili, jer su im tako naredili. A ne zato što su misaono izgubljeni u zaslonima mobitela. Roditelji su autoritet i primjer i zakon. Roditelji, OPREZ: ugasite te KRADLJIVCE USPOMENA i sami sa svojim djecom, uz pomoć Gospe i Duha Svetoga, stvarajte uspomene svoje djece. Obogaćujte ih za vječnost!
Glasnik Mira 9/2019.
