Ne sjedaj na prvo mjesto. To nam ništa posebno ne govori osim bontona. Trebamo ipak shvatiti da zauzeti mjesto za stolom ne znači sjesti za stol na stolac i staviti laktove pored tanjura. Grčki izraz anapeo znači zapravo ležati za stolom. Takav je bio običaj. Dok su ljudi onog vremena zajednički blagovali, oni su to radili u ležećem položaju na desnom boku. Legli bi na posebnu ležaljku za svakoga po jednu. Kako to biva u svijetu, bile su prve ležaljke i zadnje. Oni koji su se smatrali važnima zauzimali su one bolje prve. Ostalima su preostale one dalje od stola i od hrane. Prema tome ako se netko smatrao velikim u očima drugih, uživao u jelu kao gurman, njegovo bi mjesto makar i na silu bilo prvo.
Nije čudo da Isus tako reagira. On poziva na poniznost. Nije stvar u tome da netko zauzme posljednju ležaljku, nego o stavu unutarnje poniznosti. Očito mnogi farizejski prvaci koji su se smatrali čistima, odnosno bez grijeha imali su problema s razlučivanjem. Zanimljivo jer se ista grčka riječ pojavljuje i u tekstovima koji govore o farizejima koji zauzimaju prva mjesta u sinagogi da ih ljudi gledaju i da se njima dive (usp. Lk 20,46).
Nama se odmah pale „lampice“: Znamo i mi takve osobe s prvih klupa. O, samo da znaš kakvi su, ne bi smjeli tu sjesti. Oni se uvijek tako ubacuju. Mislim da bi se još mogle zaredati pojedine primjedbe. Unatoč tomu, predlažem zastati na ovome!
Sjetimo se Posljednje večeri. Isus i učenici upravo su ležali na ležaljkama. Najbliži Isusu je bio Ljubljeni učenik. On je naslonio svoju glavu na Isusova prsa. On je s njim razgovarao. Tijekom obroka dogodila se blizina Boga i čovjeka. Pogledajmo na događaj iz farizejeve kuće malo drukčije.
Prijatelju, pomakni se naviše .... Zapravo Isus je taj koji poziva. Njegov poziv čuje samo onaj koji prepoznaje svoju slabost i grješnost. To je ključ po kojem se ulazi na Gozbu.
Gospodine grješan sam i slab, ali ti me ne odbacuješ. Ne gadiš se mojega grijeha. Praštaš. Taj poziv vrijedi za svakoga i čim je veći grješnik tim bolje. Njegovo je mjesto odmah do Isusa. To je radost evanđelja! Svi siromasi, sakati, slijepi imaju pristup.
Događa li ti se da unatoč svojim grijesima i slabostima jednostavno čezneš za Isusovom blizinom. Osjećaš li potrebu za njegovom riječju i tijelom? Ne možeš li izdržati od nedjelje do nedjelje kada se ujutro budiš s čežnjom za susretom s Isusom? To je pokazatelj tvoje čežnje. Imaš pravo gurati se što bliže Isusu! To je Gozba milosrđa. Želiš li biti najbliže Gospodinu. Možda ćeš ponekad biti i u zadnjoj klupi jer će biti velika gužva u crkvi, ali tvoja čežnja će biti žarkija od posljednjeg mjesta. Isusov poziv da se pomakneš naviše je djelatna milost koja čisti i pruža spasenje, a to je tvoj cilj u životu – da se spasiš, ne po svojim zaslugama nego po milosti Isusa Krista. Milost mijenja i pruža doslovce slavu (doksa), iako piše u tekstu čast jer to je Božje dostojanstvo, a ne ljudsko. Na Gozbi Isus daruje sebe tebi. Njegova slava silazi na tebe. On te podiže. Možda ležeći položaj tijela nije prikladan za objedovanje, ali može poslužiti kao duhovna slika čovjeka koji treba podizanje jer to ne može sam. Siromašan, slab, sakat, slijep slika je ljudske grješnosti.
Svatko može ležati s Isusom za stolom i nasloniti glavu na njegova prsa.
U Poslanici Hebrejima vidimo što se događa na toj Gozbi. Ponekad nekako ispustimo tu stvarnost iz vida. To je velika šteta. To je sveta misa – trenutak kada se nebo spušta na zemlju. Pristupili ste gori Sionu i gradu Boga živoga. Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi, Bogu i Isusu Kristu. Tu su svi pozvani jer ih čisti Kristova krv. Odbijanje Kristova poziva čini se najvećom ludošću.
