Ne, nikada te molit neću,
da se saznanja tamna zbrišu,
no daj mi zraku svjetla svoga,
vedrinu jednu višu.
Hoću da pamtim, što je bilo,
svu mrznost svijeta, što me guši,
a ipak da se, kao u snu,
ponosno srce tiho skruši.
Nemoj me pitati gdje sam bio.
Tragove biča stidno skrit ću.
Znadem da nema plavih zona,
gdje tvoje sjajne zore sviću.
No, daj da budem opet onaj
što mirno trpi, tiho snatri.
Ti sudiš krivdu, ali čuj me,
jer i ja imam riječ neku.
Neću da đavli u tvom paklu
zbog mene ljudsko meso peku.
Meni je dosta mojih rana,
meni je dosta mojih muka.
Ja ne znam kako nebo diše.
Ja nosim breme cijelog puka.
Meni je dosta ako prođem
bez novih prijetnja oštrog gvožđa!
A najviše te molim za to,
da prođem cestom neznan svima.
Blagoslovi me u mojoj patnji
i mojim snima.
