Sramim se svijeta u kojem je ovo moguće.
Sramim se ciljeva koje su postavili ljudi i radi kojih likuje Knez svijeta.
Nema tu mjesta priči. Ni jednoj riječi. Ni jednom "ali". Nema.
Dok ležiš na tom pijesku idu mi suze
jer izgledaš baš poput mog sina, baš kao on,
ispljunut od mora i civilizacija.
Odbačen si i napušten i sam,
i iako šutiš maleni dječače, tako glasno vičeš
da ta buka postaje upravo nepodnošljiva.
Glasnoća nečiste savjesti i ne može se nikako utišati,
makar mi svrtali pogled i čepili uši, istina je:
sva blaga, sve moći, sve zemlje, svi ciljevi i borbe
nisu bili vrijedni tvog malog života.
Ti si neprocjenjiv, a ljudi su te jeftino prodali.
Ostaje samo utjeha da ovo malo lišce stvoreno
za cjelivanje i ruke stvorene za grljenje
prebivaju u krilu vječne Ljubavi
i da si ovu Dolinu suza, maleni, već zaboravio.
Za ovo dijete nije bilo ovdje mjesta pa je sa kartom ostavljenosti i boli prerano prešlo u luku vječnosti.
