Ne mogu raditi jer nemaju što jesti.
Bolesni su jer nemaju što jesti.
Umiru mladi jer nemaju što jesti.
Milijunima ljudi upisana je smrt u lice i u tijelo -
jedan od najvećih skandala našeg vremena.
Bez života leže ljudi polumrtvi od gladi na istoj zemlji na kojoj se mi krećemo dobro ishranjeni. Što činimo mi, ljudi s bogato prostrtim stolom, lijepim stanom i mekanim krevetom? Kako reagiramo kad se suočimo s ovom tragedijom svijeta? Ne želimo više ništa o tome znati?
Podijeli svoj kruh i bolje će ti prijati.
Podijeli svoju sreću i postat će veća.
Oni su siromašni. Mi smo bogati.
Živjeti znači: davati i uzimati.
Mi uzimamo previše. Moramo dijeliti!
Mnogi od nas misle: »Ostavi me na miru s tim milijunima mrtvih od gladi, s tom iscrpljenom djecom, očajnim majkama.« Znam da postoji glad, strašna glad; da postoji neznanje, bolest, siromaštvo, bijeda, nevolja, potreba. Znam da ima ljudi koji bi još mogli živjeti da imaju malo mojeg blagostanja. Ali ja to više ne mogu slušati, ne mogu to više gledati, ne mogu o tome više čitati.
Ali dokle god ljudi umiru od gladi, dotle ostaje otvorena rana čovječanstva. Imali bismo – kažu stručnjaci – mogućnosti prognati glad iz svijeta. Ali to će nam uspjeti tek onoga dana kada ljudi bogatih zemalja toliko razviju srce da se više brinemo za život siromašnih nego za izlete i svemirski prostor i za još savršenije sustave naoružanja.
Jedni tako a drugi tako?
Svi moraju živjeti!
Ne toliko govoriti: Nešto treba učiniti!
Jedan postotak pomoći više je od sto posto sažaljenja.
Ne skrivaj se kad te netko treba.
