Imati na umu značilo bi da se ponašamo onako kako to proizlazi iz citata. To što je „Bog reda" znači da i naše ponašanje mora biti „u redu". Često mislimo da se ponašamo baš onako kako treba, uporno griješeci uvjereni da smo baš u pravu. Sigurno ste i Vi u više navrata slušali svećenike kako nas upozoravaju na nešto, ali mi opet nastavljamo po svom. Sjetite se samo koliko puta su nas upozorili „da poslije pričesti nema potrebe naklanjati se prema praznom oltaru i tabernakulu", jer tamo nema nikoga, ali većina nije razumjela o čemu pričaju.
Ukoliko „aktivno slušamo" i poslije toga znamo što smo čuli onda smo u stanju prihvaćati informaciju, no mi najcešce slušamo iz navike, površno i nisam baš siguran znamo li ponoviti što smo čuli. Ako nismo čuli rečeno nećemo znati ni napraviti što bi smo trebali. Koliko smo površni ja sam se sam uvjerio, a i Vi to možete lako. Ne jednom prilikom srećući se sa poznanicima na uobičajeno pitanje:„Kako si?", odgovorio sam:„Loše!". I za odgovor dobio onaj uobičajeni: „Baš mi je drago!" Problem našeg ponašanja u Božjem hramu nije samo u onome što slušamo vec je i puno dublji. Mnoge stvari nikad nismo ni naučili. Kad bi u našu crkvu došao netko tko se prvi put nalazi u Božjem hramu i promatrao ponašanje nas vjernika prije mise, za vrijeme mise i poslije mise, mnogo toga mu ne bi bilo jasno. Pitao bi se sigurno: Treba li se nakloniti kad ulazi i izlazi iz hrama ili ne? Treba li se prekrižiti ili samo zamahati rukom ispred lica?
Mora li to sve ponavljati pred svakim oltarom? Treba li kleknuti i moliti se ili pričati sa prvim susjedom? Je li obaveza vidjeti svakog onog koji ulazi u crkvu poslije vas ili to nije bitno?
Treba li sjesti u klupu tako da nitko ne može pored vas proći ili da pripremi mjesto za druge? Je li stvarno najbolje sjesti na dno crkve da se može prvi izaci? Treba li pjevati skupa s ostalima ili je bolje nijemo promatrati lijevo i desno kako to drugi rade? Trebam li dopustiti da mi mobitel zvoni? Ili čak i obaviti razgovor ili poslati poruku? Treba li kleknuti, stajati ili sjesti, jer netko radi jedno, netko drugo, a netko trece u isto vrijeme? Još mnoštvo drugih nedoumica zbunjivalo bi promatrača u našem hramu. Znam da će mnogi od Vas misliti da za njih ove nedoumice ne postoje. Vjerujte, varamo se i zato molim naše svećenike da posvete malo više pažnje ovom edukativnom dijelu za koji najcešce mislimo da se podrazumijeva da znamo kako se ponašati. Vjerujte mnogi nikad nisu bili upućeni što i kako raditi, a dosta njih je slušalo ali nije culo. I znajte ako se ponašamo kako treba omogućujemo sebi i drugima da mole. Naše pogrešno ponašanje onemogućuje i nas i druge da to čine.
Još jedan problem koji to ne bi trebao biti. U nekima od nas je toliko veliki problem prilazak Stolu Gospodnje (oltaru) da se u donjem dijelu crkve osjećaju sigurno. Razumjeti taj pojam „Stol Gospodnji" značilo bi i mijenjati svoje navike. Na stol uvijek nešto stavljamo i sjedamo oko njega da to blagujemo. Stol je znak povezanosti i prijateljstva. Jedino to ne razumijemo u crkvi. Vjerujte da je blizu Stola Gospodnjeg (oltara) još puno ugodnije i molim Vas nemojte smetnuti s uma slijedeće: Nato ce Mojsije Aronu: "To je ono što je Jahve navijestio: Po onima koji su mi blizu svetim cu se pokazati; pred svim cu se pukom proslaviti." (Lev 10,3) Ne dopustite da budete daleko, ta samo Vas desetak koraka dijeli od toga da budete blizu. Na kraju za vaše aktivno slušanje: Znate li po kome je danas citano evandelje?
Župni list župe i samostana Presvetog Trojstva, Karlovac godine II, broj 11 – srpanj 2010.
