Potresan detalj koji je najviše obilježio život fra Viktora Kosira koji je danas umro u Međugorju

"RIJEČI KOJE JE FRA VIKTOR KOSIR UPUTIO MAJCI TJERAJU NA SUZE
Plakala je majka. Potajice je plakala i u strahu jecala. Komunisti su joj ubili nevina sina fratra na Širokome Brijegu. Imao je tek 21 godinu. Ni plakati se nije smjelo u okruženju zločinaca. Oko nje uplakane stajao je mlađi sin Petar. Tada je, kako bi majku, utješio kazao: „Mama nemoj plakati bit ću i ja fratar“. I tako je bilo. Fra Vikotor Kosir je pošao stopama mučki ubijenoga rođenoga brata fratra.. Uzeo je njegovo redovničko ime. Više nije bio po krsnome Petar, nego po redovničkome Viktor.
Potresan je taj detalj koji je najviše obilježio život hercegovačkoga franjevca fra Vikotora Kosira koji je danas umro u Međugorju. Umro je u Međugorju za koje je svim bićem živio. Samo Bog može izmjeriti koliko je žar za hodočasnike imao fra Viktor. Još dok je bio župnik na drugim mjestima, kao što su Posušje, Posuški Gradac i Široki Brijeg, on bi više puta tjedno išao ispovijedati. Bilo je to vrijeme kad nije bilo lako. Odlazak u Međugorje je značio zamjeriti se stavu službene Crkve i doživjeti u određenom predratnom razdoblju nerazumijevanje unutar vlastite zajednice – tadašnjega vodstva Provincije. Fra Viktor je bio vojnik Crkve i onda kada su „generali“ imali drugačije smjernice. Na Gospinoj „bojišnici“ ljubavi i poziva ljudima na obraćenje bio je bez uzmicanja.
Fra Vikotor Kosir je sve te nevolje iznio i nije se žalio čak ni onda kad je „pokupio“ bolest od nanesenih stresova koji su pratili njegov život. Živio je za Međugorje, a od njega u ovozemaljskim stvarima ništa nije tražio ni očekivao. Sva briga mu bijaše kako će se hodočasnici ispovjediti i susresti s Bogom i poslušati Gospu. Međugorje i hodočasnike je gledao kao najužu obitelj. Napasao je povjereno mu stado i onda kad bi on ostao gladan. Fra Viktor se znao diviti pa bi s oduševljenjem pričao kako se ovaj ili onaj inženjer, uglednik ili obična baka i starac pomiriše s Bogom. Njegova ispovjedaonica u crkvi, odmah lijevo kad se uđe, bila je poput one sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi. Danima je i godinama u njoj čekao pokornike. I sam pritisnut bolešću drugima je bi pomagao nositi boli. Velik, velik je fratar bio fra Viktor Kosir kojega smo od milja zvali PEŠA. Na spomen fra Ljudevita Rupčića, Fra Dobroslava Begića, fra Dominika Ramljaka, fra Slavka Barbarića, fra Karla Lovrića i drugih fratra on bi poskočio od radosti.
Nešto osobno: Teško će mi biti doći u Međugorje i ne vidjeti PEŠU u njegovoj sobi. To su bili susreti onih koji se razumiju bez puno riječi. U mom djetinjstvu bio je na službi u mojoj rodnoj župi. Uvijek mi je prepričavao kako ga jedanput „spasio“ u nevolji moj pokojni otac Ljubo. Kasnije nas je Međugorje dodatno povezalo i zbližilo. Mogu reći da sam mu bio drag, baš drag premda sam uvijek osjećao da to zaslužio nisam. Uvijek bi mi udijelio koristan savjet. Znao sam po jednome detalju da je došao kraj. Naime, jedan petak nije slušao Agape. To je za njega prije bilo nemoguće izostaviti. To mi je bio znak da ga posljednji put vidim u sobi i uz stisak ruke rastasmo se. Onda bi uvijek na odlasku rekao čuvaj se jer radiš za petoricu fratara. E, moj Peša, nije baš to tako. Puno treba još rada da stignemo stope otaca... Pokoj ti duši!", napisao je fra Mario