Ponekad izvorište takvih polemičkih rasplamsaja pronalazimo unutar katoličkih krugova, kao kada npr. neki biskup, svećenik ili netko drugi tko ima utjecaj na život Crkve komentira kakav događaj ili iznese svoje promišljanje na određenu temu, ali još više ih pronalazimo na temelju svjetovnih poticaja, zapravo češće provokacija. U tom bismo svjetlu rekli da se o različitim teološkim pitanjima, posebno onima koja potpadaju pod moralnu teologiju, vrlo često javno raspravlja. Ne samo unutar crkvenih, nego i unutar ateističkih krugova.
Drugo je pitanje tko su glavni nositelji takvih rasprava i koji su njihovi ciljevi. Češće tako primjećujemo da se sekularistički mediji, tj. novinari bez teološkoga znanja, vjerničkoga iskustva i razumijevanja otajstva Crkve, izravno upuštaju u komentiranje čisto crkvenih i teološko-moralnih tema, a motivi se za takvo djelovanje obično ne čine plemenitima. Zato redovito iz pozicije površnoga i ideologiziranog promatranja stvari nude svoje zaključke, gotovo uvijek protivne učenju Crkve.
Današnji nositelji teoloških rasprava – katolički teolozi i mediji ili sekularističke grupacije i svjetovni mediji? U tom svjetlu valja primijetiti kako je netko još prije koju godinu ustvrdio da će katolički mediji polako izumirati, jer će i područje vjerskih i teoloških tema preuzeti svjetovni. I, doista, valja postati svjestan činjenice kako mnogi svjetovni mediji sve više donose priloge vjerske tematike, namijenjene širokim masama, poput životopisa svetaca, tumačenja blagdana i svetih vremena, tumačenja gesta i simbola u Crkvi, pojašnjenja nekih crkvenih zakona, moralnog učenja itd. Ponekad se nađe i kakav ozbiljniji prilog, kao npr. promišljanje Pape, nekog biskupa ili nekog teologa o nekoj temi, ali su to češće prilozi koji ne zahtijevaju nužno teološko znanje, nego tek okretnost u poznavanju copy-paste metode. Tako se događa da isti svjetovni mediji s jedne strane objavljuju niz informativno vrijednih, a crkveno pravovjernih priloga, a s druge strane i niz onih koji bi se mogli označiti protucrkvenima, odnosno novinarski i ljudski nepoštenima.
Čini nam se da je to metoda koja smišljeno vodi gašenju vjerskih medija, jer su ljudi sve manje sposobni za spekulaciju pa uglavnom ni neće posezati za dubljim teološkim razmatranjima, nego će se zadovoljavati s onim površnostima koje će im ponuditi mediji koji prvi iskaču na Google-u, a to su redovito svjetovni, točnije protucrkveni. Takvi su pak mediji tek operativne snage nekih širih konstrukcija, nadahnutih idejom Babilonske kule. Tome itekako pripomaže rapidno sužavanje palete tema o kojima jedan vjerski medij uopće smije progovoriti, a da ne bude izvrgnut javnom linču, a možda i kazneno gonjen, pa je razumljivo zašto većina katoličkih medija nudi teološku šećernu vodicu. No, ove riječi svetoga Ivana i kontekst kojemu pripadaju ne bi trebalo olako shvatiti: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! (Otk 3,16).
Utjecaj slučaja Mirele Čavajde na moralnu pomutnju o Petoj Božjoj zapovijedi Naime, u okolnostima po kojima izvancrkvene i protucrkvene grupacije takvom svojom bezočnom domišljatošću diktiraju način rada katoličkih medija, najsnažnijeg i najutjecajnijeg resursa evangelizacije današnjice, s nastojanjem da ih u nekom budućem trenutku eliminiraju i preuzmu njihovu ulogu, ne može se očekivati da crkveno učenje ne bude teško okrnjeno. Štoviše, to je logičan slijed. U tom smislu može se gledati i aktualan slučaj gospođe Mirele Čavajde, trenerice joge, koja traži zakonsko odobrenje kako bi izvršila intrauterino čedomorstvo nad svojim djetetom, sinom kojega ispod srca nosi skoro već sedam mjeseci i naziva ga imenom Grga, a iz razloga jer mu je dijagnosticiran tumor. Nad tim su slučajem izvođene neviđene umne i moralne akrobacije, toliko vratolomne da su i kod mnogih praktičnih vjernika uspjele zamijeniti percepciju dobra i zla. Izravno je ubojstvo tako, primjenom etike situacije, tj. davanjem prednosti težini okolnosti nad svetošću i nepovredivošću života, postalo djelo milosrđa, a očuvanje života zločin.
Takva zamjena dobra i zla kad je u pitanju ljudski život nije nešto nepoznato u svijetu sekularističkih ideja, ali je dosad bila nepoznata unutar hrvatskih javnih vjerničkih krugova. Odsad, nažalost, više nije. Naime, Peta Božja zapovijed jasno kaže: Ne ubij!, a crkveni dokumenti još jasnije tumače da je ta norma apsolutna, tj. da se nikada ni zbog kakvih okolnosti ne smije nikoga izravno i namjerno ubiti, počevši od njegova začeća pa sve do prirodne smrti. Okolnosti mogu izazivati ljudsko milosrđe, suosjećanje i razumijevanje, ali one ne mogu opravdati ubojstvo. Pogotovo bi to trebalo biti jasno vjernicima, jer je svaki ljudski život Božji dar, koji počinje i završava onda kada to Tvorac odredi.
Nažalost, ovaj je slučaj javno pokazao da su mnogi vjernici nesigurni u razumijevanju ove od Crkve protumačene istine (posebno usp. Casti connubii, 2. dio; Gaudium et spes, br. 51; Donum vitae, uvod, br. 5; Katekizam Katoličke Crkve, br. 2270-2275; Evangelium vitae, cijeli dokument, posebno br. 53, 58-63), a nemali broj je javno i izravno odbacio njezino učenje, izjasnivši se da je za njih ovdje ubojstvo djeteta čin milosrđa.
S obzirom, dakle, da je ovaj javnosti ciljano i tempirano nametnuti slučaj izazvao tolike prijepore u društvu i Crkvi, odnosno riječ je o slučaju koji ima daleko šire i teže implikacije nego što se to u prvi mah čini, jer udara i na promjenu zakona i na promjenu učenja Crkve i na ukidanje instituta priziva savjesti, normalno je bilo očekivati priopćenje naših biskupa, no ono je (i ovdje) izostalo. Koliko nam je poznato, na ovaj su se slučaj javno osvrnuli samo riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić i mostarsko-duvanjski biskup u miru Ratko Perić. Dijametralno suprotno i kronološki Mate pa Ratko, kao već više puta dosad.
Nadbiskup Mate Uzinić i relativiziranje učenja Crkve o pobačaju i čedomorstvu Tako je najprije nadbiskup Uzinić u svojoj propovijedi na proslavi Gospe Trsatske 10. svibnja, nastojeći pokazati široko razumijevanje i za majku i za dijete, rekao kako jednostavno nema odgovor na tu situaciju, što se u prvi mah čini ljudski i pošteno. Međutim, iako to, barem se nadamo, nije bila izravna nadbiskupova nakana, takvim je (nepotrebnim, zapravo opterećujućim) riječima pokazao da ne prihvaća u potpunosti crkveno učenje o svetosti i nepovredivosti ljudskog života i time, blago rečeno, zbunio mnoge. Ako, naime, jedan biskup i k tome još predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj, dakle onaj koji bi trebao prednjačiti u jasnoći zaštite života, nema odgovor na pitanje koje je Crkva nebrojeno puta potvrdila, a on ga po svojoj naučiteljskoj biskupskoj službi treba vjerno čuvati i prenositi, tko će imati? Nažalost, taj se njegov čin može samo gledati u svjetlu davno osuđenih pravaca temeljenih na subjektivizmu, relativizmu i situacijskoj etici, a po kojima širom otvara vrata moralnom opravdanju pobačaja i čedomorstva. Teška situacija u kojoj se majka nalazi, a to nadbiskup kao kanonist jako dobro zna, ne može biti opravdanje da se dijete ubije. Isto tako kao teolog, biskup i predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj zna da ga obvezuju riječi pape Ivana Pavla II.: “Nikoja prilika, nikoja svrha i nikakav zakon na svijetu neće moći dozvoliti jedan čin koji je u biti nedopustiv, jer je protivan Zakonu Božjem, napisanom u srcu svakog čovjeka, razumom prepoznatljiv i od Crkve proglašen” (Evangelium vitae, br. 62). On ga svojim neznanjem ipak neizravno dopušta. Štoviše, kao kanonist jako dobro zna i u kakvu crkvenu kaznu upada žena koja vrši namjeran i izravan pobačaj, ali i svi oni koji u tome sudjeluju, pa makar i neizravno, poticajem ili npr. javnim izražavanjem neznanja. Podsjećamo kako kan. 1398. Zakonika kanonskoga prava kaže: “Tko nešto poduzme radi pobačaja upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.”
Uzročno-posljedične veze slučaja Čavajda Ipak, kolikogod se ne slagali s velikim dijelom onoga što nadbiskup Uzinić kaže ili ne kaže, valja istaknuti njegovu plemenitost i nastojanje da se svi odgajamo u nenabacivanju kamenja. Tako vjerujemo da doista djeluje i govori iz dubokih uvjerenja, iako nam se ta uvjerenja često čine pogrešna, necjelovita i štetna. U tom svjetlu, dok ima veliko razumijevanje za moguća unutrašnja previranja gospođe Čavajde, zaboravlja napomenuti nekoliko važnih stavki koje otkrivaju uzročno-posljedične veze ovoga slučaju, a one se prije svega tiču njezinih ideoloških orijentira i spremnosti da svoju situaciju aktivistički instrumentalizira za postizanje ozakonjenja čedomorstva. Ona je, napominjemo još jednom, trenerica joge, štoviše trenerica prenatalne joge, svjetonazorski, obiteljski i prijateljski povezana s pro-choice pojedincima i grupacijama (usp. i ovdje, ovdje i ovdje), pa neka nam se ne uzme za zlo ako nismo uspjeli razviti dovoljnu empatiju za njezinu bol i razumjeti da je čedomorstvo za koje se zalaže zapravo čin milosrđa. Vjerujemo da njezine riječi uz ovaj video-prilog od 22. ožujka, dok se činilo da je dijete još uvijek zdravo, pokazuju na što smjeramo:
“🧑🦲Prenatal satovi za sve trudnice i buduce mame🧑🦲
Vježbamo na Knežiji u manjim poluprivate grupama ( prijave u inbox ili na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.) te u Savskoj ulici (uto/čet u 17h) u većoj grupi koja je već uhodana. Ovo je moja praksa joge 3/4x tj. te moj način kako se povezujem sa bebom i sa sobom. Na mentalnom i energetskom nivou pomaže mi kod osjećaja uzemljenja, smiruje mi misli te uklanja bilo kakve strahove i nedoumice koje imam vezano za novi period života koji mi uskoro dolazi. Opet moram stati na loptu, dolazi vrijeme kada sve stavljam “on hold” i puštam kontrolu nad tipičnom užurbanom svakodnevicom. Why not🙃..zahvaljujem na tome ovom malom biću koje nam stiže 💙 🙏Vidimo se na prostirci ako mi se poželite pridružiti.🙏“ Njezine riječi zapravo pokazuju kolika je razlika između gledanja na svetost života iz perspektive učenja Crkve i perspektive promicatelja istočnjačke duhovnosti i istočnjačkih tehnika, kojima pripada i gospođa Čavajda. Dok je, naime, za one koji razumiju i prihvaćaju učenje Crkve život uvijek svet i nepovrediv, za ove druge on je svet i nepovrediv samo dotle dok sve izgleda blagoslovljeno. Čini nam se da je katolička javnost imala pravo saznati i za tu svjetonazorsku pozadinu iz koje je niknula cijela priča, ali to se nekako ni nadbiskupu Uziniću ni mnogima drugima ne čini kao bitan podatak. Važno je u tom svjetlu još jednom pozorno pročitati gornje riječi gospođe Čavajde, jer se iz njih može lako zaključiti kako je ona u središtu svega događanja, a dijete je tek sredstvo da postigne svoje ciljeve. Tako čitamo dijelove rečenica: “moja praksa joge”, “moj način”, “(ja) se povezujem”, “sa sobom”, “na (mom) mentalnom i energetskom nivou”, “pomaže mi”, “kod (mog) osjećaja uzemljenja”, “smiruje mi misli”, “uklanja bilo kakve (moje) strahove i nedoumice”, “koje (ja) imam”, “koji mi uskoro dolazi”, “(ja) moram stati na loptu”, “dolazi (mi) vrijeme”, “kada (ja) sve stavljam”, “(ja) puštam kontrolu”. I na kraju još: Why not?
Ako takvoj istočnjačkoj egocentričnoj duhovnosti koju promovira trenerica prenatalne joge dodamo i spremnost aktivističkog uključivanja u borbu za ozakonjenje čedomorstva, kao i medijsku potporu koju ima u svim najjačim medijima, a jednako tako i u čitavoj plejadi civilnih udruga, tj. svima onima kojima je glavna životna preokupacija borba protiv učenja Crkve, onda samo možemo zaključiti kako naivnost nadbiskupa Uzinića ima prilično neželjene reperkusije.
Cenzura katoličkih medija i srljanje u hrvatski sinodalni put Kolikogod, dakle, mislimo da bi nadbiskupu Uziniću bilo bolje da onda kada nema što reći stvarno i šuti, ipak njegove stavove držimo dobrom podlogom ili izazovima na temelju kojih se često razviju važne rasprave, produbi tema i bolje upozna učenje Crkve. Tako je to bilo i s obzirom na ovaj slučaj. Ali, dok cijenimo takve njegove impulse za teološka razglabanja, istovremeno primjećujemo jednu drugu stranu, koja nije dobrodošla, a ogleda su u činjenici da HBK na takve njegove učestale teološke izlete ne reagira. Stoga se nemojmo čuditi ako se u naredno vrijeme razvije hrvatski sinodalni put, jer je i onaj njemački započeo izlijetanjem nekolicine, a doveo do toga da se sada svi zajedno naginju nad provaliju.
No, za takav bratski ukor potrebno je puno hrabrosti i takta, jer je i sama HBK unutarnje podijeljena, jer treba pronaći način kako da se ta opomena izrazi u stvarnoj ljubavi i poštovanju, kao i da se izbjegne sablazan, te da ih ne napadnu Uzinićevi zaštitnici – mediji. Ne samo sekularistički, čiju apsolutnu potporu ima, nego i vodeći katolički. Tako primjećujemo da ga prate u stopu i objavljuju gotovo svaku njegovu riječ, odnosno njemu otvaraju prostor možda i više nego ostaloj tridesetorici biskupa zajedno. Štoviše, čini se da su se ovoga puta odlučili čak i na cenzuru.
Ta se cenzura odnosi na osvrt biskupa Ratka Perića o slučaju Čavajda koji je 16. svibnja dao za portal Dnevnik.ba, unutar priloga novinarke Nikoline Lovrić, a naslovljenog Ratko Perić: Ne pada vrabac s grane, ni vlas s glave čovjekove bez volje Božje, a da se začne ili rodi dijete bez Boga! On je Začetnik i Dovršitelj života. U svom osvrtu biskup Perić za polazište uzima tri rečenice iz uvodnog dijela naputka Donum vitae te ih najprije raščlanjuje u svjetlu stalnog i nepromjenjivog učenja Crkve, a potom ih primjenjuje na slučaj Mirele Čavajde. Slijedeći poticaj pape Ivana Pavla II. da je danas – u vremenima gubitka osjećaja za grijeh pobačaja – potrebno više nego ikada hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati svojim imenom (usp. Evangelium vitae, br. 58), biskup se ne dodvorava svijetu niti izražava lažno suosjećanje koje opravdava ubojstvo, nego jasnim riječima pokazuje da, za razliku od nadbiskupa Uzinića, ima odgovor, a to je odgovor Crkve, odnosno odgovor koji bi ujedno trebao biti i odgovor svakog biskupa.
Iako najjači katolički portali redovito prenose sve i svašta, ovaj su osvrt biskupa Perića odlučili ignorirati. Zato ga mi ovdje donosimo, bez ikakvih komentara, jer je u njemu rečeno sve što jedan katolik treba znati i srcem i vjerom prihvatiti.
Osvrt biskupa Ratka Perića o slučaju Mirele Čavajde “Od samog početka život svakog ljudskog bića mora se apsolutno poštivati jer je čovjek jedini stvor na zemlji kojega je Bog ‘htio radi njega samoga’, a duhovnu dušu svakom čovjeku Bog ‘neposredno stvara’; cijelo njegovo biće slika je Stvoritelja. Ljudski je život svet jer od samog svog početka uključuje’ Božje stvaralačko djelovanje’ i zauvijek ostaje u posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Bog je jedini Gospodar života od njegova početka do njegova svršetka: nitko i ni u kojim okolnostima ne može sebi uzeti pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće” (Donum vitae, uvod, str. 10).
U ove tri proširene rečenice izražen je sav „Zakon i Proroci“ u vezi s poštovanjem čovjekova života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Sve su riječi birane, najbiranije, da posluže praktičnu naputku za poštovanje ljudskoga života i u majčinu krilu i u ovoj dolini suza.
Hajdemo te tri rečenice raščlaniti i na kraju na slučaj primijeniti:
– Od samoga početka: tj. otkada se muška i ženska stanica – spermij i jajašce – spajaju i počinju se razvijati, je li to tri minute ili tri sata nakon bračnoga čina, nije bitno – od početka; u začetu zametku sav je životni program koji se tijekom vremena spontano odmotava i ostvaruje;
– život svakoga ljudskog bića: život je pravi život od samoga početka, i to svakoga ljudskog bića koje takvim smatramo. Postoje stadiji istoga života: u zigoti ili gameti, u embriju, u fetusu, u djetetu, u odraslomu, u punini na nebu;
– mora se apsolutno poštovati: apsolutno, znači samo po sebi bez iznimke, bez ikakva izmotavanja, bez priziva na neko ljudsko, žensko, majčinsko, demokratsko pravo, neovisno o bilo kojoj drugoj činjenici; ljudski je život jedinstven na ovome svijetu, ne samo po strukturi, nego i po moralu i pravu;
– jer je čovjek jedini stvor na zemlji: čovjek koliko god imao sličnosti s drugim živim zemaljskim bićima, evolucijski ili neevolucijski, po raznim organima i organskim sustavima, on je jedini, specifičan, neusporediv ni s čim drugim na ovome svijetu;
– kojega je Bog htio „radi njega samoga“: ovdje Naputak upućuje na II. vatikanski koncil, pastoralnu konstituciju „Radost i nada“, br. 24. Bog je htio čovjeka radi njegove, čovjekove, sreće i vječnoga života, a sve drugo na zemlji u službi je čovjeku, u konačnici sve služi na vanjsku slavu Božju. Velim: vanjsku, jer Bog ima svoju unutrašnju trojstvenu slavu kojoj nije nužna nikakva druga;
– a duhovnu dušu svakom čovjeku Bog ‘neposredno stvara’: duhovna duša jest bitno različita stvarnost od ljudskoga tijela, i to u svakome začetu ljudskom biću; i zato je poseban Božji zahvat, „ručni rad“, „neposredno stvaranje“. I kada Bog dadne dušu, onda i one tjelesne stanice ožive, a kada ne dadne, ne ožive. Ta duhovna duša sadrži ljudski razum i ljudsku slobodnu volju. Po tim dvjema duhovnim sposobnostima čovjek je „slika i prilika Božja“. U trenutku stvaranja ili ulijevanja duše u tjelesnu materiju nastaje osoba koja se razvojem sposobnosti usavršava u punu osobnost;
– cijelo njegovo biće slika je Stvoritelja: Naputak veli da je cijelo ljudsko biće slika Stvoritelja. Od prvih početaka kršćanstva prisutna je misao da je Bog Otac najprije zamislio svoga vječnoga jedinorođenoga Sina koji će se utjeloviti – s ljudskom dušom i ljudskim tijelom – Isusa Krista, a onda je prema toj slici svoga utjelovljenoga Sina zamislio i stvorio prvoga čovjeka. Nije, dakle, zamislio Isusa prema Adamu, nego Adama prema Isusu! U tome je čovjekova veličina: ideja apoteoze ili pobožanstvenjenja.
– Ljudski je život svet: to znači da je on od početka nepovrjediv, neoskvrnjiv, nedotaknjiv, nezamjenjiv, neumoljiv i neosporiv, neupitan i neprijeporan, koji se ne može utrgovčiti, o kojem se ne može pregovarati, na koji nitko nema vlasničkoga prava osim Boga svemogućega. Čovjek umišlja da je „bog“ ako ukrade to Božje pravo! Dobro bi bilo da se upita je li u tome trenutku „mali bog“ ili veliki lopov! Svetost je vrijednost opečaćena pečatom Božjim. Svetost je prvo Božje svojstvo: Sveti se Ime tvoje, prva je molbenica Očenaša;
– jer od samoga svog početka uključuje „Božje stvaralačko djelovanje“: Naputak navodi riječi sv. Ivana Pavla II., pape, njegov Govor o „odgovornu rađanju“, 17. rujna 1983.: „U početku svake ljudske osobe stvarateljski je čin Božji: nijedan čovjek ne dolazi u postojanje slučajno: on je uvijek završnica stvoriteljske Božje ljubavi.“ Ne pada vrabac s grane, ni vlas s glave čovjekove bez volje Božje, a da se začne ili rodi dijete bez Boga! On je Začetnik i Dovršitelj života;
– i zauvijek ostaje u posebnu odnosu sa Stvoriteljem: Taj se odnos čita u tome što je Stvoritelj vlasnik i tijela i duše ljudske, tj. ljudske osobe, a čovjek je samo upravitelj sebe sama. I ne samo da ga je Bog stvorio, nego ga i uzdržava, prati svega njegova života. On mu je Stvoritelj, Uzdržavatelj i Sudac. Čovjek je u posebnu odnosu s Bogom i kada je po pravdi osuđen zbog svoje zloće i neraskajanosti, i kada je po milosrđu spašen zbog svoga kajanja i djelovanja;
– svojom jedinom svrhom: ovdje učiteljski Naputak opet navodi spomenutu konstituciju „Radost i nada“, br. 24, ističući svrhu ljudske egzistencije, tj. da „su svi pozvani k jednom te istom cilju, k Bogu samomu“; ne postoje dva cilja: jedan naravni, drugi nadnaravni, nego jedan cilj, onaj vrhunaravni;
– Bog je jedini Gospodar njegova života: nije to ni otac ni mati, ni država ni vlasti, ni kerubini ni serafini, nego samo Gospodin Bog. Tu je ta apsolutnost i svetost;
– od njegova početka do njegova svršetka: od začetka u majčinoj utrobi do svršetka spuštanjem u zemaljski grob, odnosno u vječnosti.
– nitko i ni u kojim okolnostima ne može sebi uzeti pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće. U ovoj je definiciji bitna svaka riječ: nitko, ni roditelji, ni liječnici, ni društvo, nitko! Ni u kojim okolnostima: ni ako je dijete začeto nasiljem nad zavjetovanom časnom sestrom, ni ako je začeto rodoskvrnućem rođene sestre, ni je li začeto pa ustanovljeno da je bolesno, kancerozno, dementno, ni u kojim okolnostima. Ne može sebi uzeti pravo: Nema nijedan čovjek vlasničkoga prava nad drugim ljudskim bićem, ni nad samim sobom! Izravno: tj. neposredno, bez ikakvih drugih uvjeta, odnosa i veza. Ovdje se može spomenuti moralni zakon dvostruka učinka: ako je zaražena majčina maternica u kojoj je začeto dijete, može se kao izravan cilj liječiti maternica, bez obzira što se može dogoditi neizravna smrt djeteta. Ne liječi se maternica s pomoću pobačaja djeteta, nego izravno lijekovima. Nevino ljudsko biće: ako je itko nevin, to je ljudsko biće u majčinoj utrobi. Nema ga nevinijega na ovome svijetu. I ljudi su sebi prisvojili „pravo“ da ta najnevinija nevinašca u majčinu krilu ubijaju!
Primjena:
Prvo, ni M. Č., niti ijedna majka na ovome svijetu, nema prava izravno ubiti svoje nevino nerođeno dijete, ni u kojem stadiju njegova razvoja, bez obzira na njegovu dijagnozu bolesti; ako je rođeno i kancerozno se razboljelo, zar ga se ubojstvom liječi?
Drugo, majčinski osjećaj – i to je naravno, dakle Božje! – kaže majci da jest i da bude spremna dati život svoj za dijete svoje! U tom je herojska veličina majčinstva! Ne postoji život samo na ovoj zemlji: identičan je dar života i u zametku u majčinoj utrobi i u punini na nebesima!
Treće, nitko nema prava ubiti fetus ili dijete gospođe M. Č., ni svi liječnici u Hrvatskoj, ni svi liječnici u Sloveniji ni Europska Unija, ni svi parlamenti svijeta, ni sva medijska vika, ni svi darovatelji novaca skupljenih da se dijete ubije!
Četvrto, zašto ne poštovati priziv onih liječnika na vlastitu savjest da ne žele vršiti pobačaja? Je li moguće da su toliko razglašene medicinske i biotehničke znanosti toliko uznapredovale da ne mogu drukčije pomoći bolesnu djetetu nego da ga ubiju u majčinoj utrobi? Osnovni zakon medicine jest: Noli nocere – Nemoj škoditi! Ne ubij! A ne: Ubij!
Peto, kao što nitko nema prava ubiti dijete tri mjeseca nakon što se rodilo, tako nema prava ubiti dijete ni tri mjeseca nakon što se začelo ili tri mjeseca prije nego što se treba roditi. Zar je dosljedno, dostojno, pošteno i pravedno zauzimati se i brojiti nevinu djecu po Ukrajini što su ih Rusi pobili, a ne zauzimati se za najneviniju djecu koja se trebaju roditi u vlastitoj kući? Je li to autentično ljudsko suosjećanje ili neko ljudsko licemjerje?
Možda nam Bog ovim slučajem svima želi svratiti pozornost na pitanje: Čije je to dijete?
Biskup Ratko Perić
Izvor: vjeraidjela.com
