Pa ako je on to sve, zašto je danas i previše ljudi pod njegovim utjecajem? Čovjek sebi želi dobro, a ne loše, dok sotona želi loše i samo loše, pa kako to da jedan zli ima toliki utjecaj na jednog čovjeka koji želi dobro? Odgovor je skriven u neprijateljevoj lukavštini, izvrsnoj moći zavođenja. Zavede čovjeka do te mjere da on više ne zna što je dobro, a što zlo, te za zlo koje čini ima fino opravdanje – opravdanje koje mu neprijatelj, zavodnik, maskirani lažac ušaptava na uho. Pa tako, zaveden od oca laži, čovjek postaje nesposoban razlikovati dobro od zla. Više ne stavlja Boga na prvo mjesto, nego sebe i svoje zadovoljstvo. Više ne gleda kako da ugodi Bogu, nego sebi. Ja sam bitan. Ja, ja, ja, dugo nitko, pa onda opet – ja.
Nije problem izbjeći zlo kad očito vidiš da je nešto zlo. Kada bi se otac laži pojavio u svojem najgorem obličju svaki puta kada se spreman učiniti grijeh ili neko zlo koje će me udaljiti od Gospodina, i ne bi bio veliki problem oduprijeti se. Međutim, gdje zapinje? Sjaj njegov. On se tako lijepo zapakira, umotan, onim najljepšim ukrasnim papirom; namirisan najljepšim mirisima, našminkan tako da izgleda kao najljepši. Sjaj njegov je opasan.
Ako ste nekad bili na svetoj misi vjerojatno ste imali prilike čuti one riječi koje svećenik tijekom svete mise, umjesto vjerovanja, ponekad izriče: „Odričeš li se sotone, svega sjaja njegova?“ Naravno da svi kažemo: „odričem“. No, koliko je taj izrečeni „odričem“ odjeknuo u mom srcu? Nešto je to čega se nije tako lako odreći. Kada ti lošu stvar zapakira pod jako dobru – teško je to, bez Božjeg svjetla odbiti. Božje svjetlo rasvjetljuje, da vidimo da je to unutar sebe loše, no bez toga svjetla, vidimo vanjštinu, vidimo sjaj i ljepotu – a to povuče i zavede, da u praksi, u konkretnim životnim situacijama nije uvijek tako lako, kao pod svetom misom, reći – „odričem“.
Što je zapakirano u celofan (onaj najsjajniji)? Onaj teren koji je čovjeku posebno sklizak – prolazni užici svijeta. Jedna je to od borbi koje moramo voditi dok smo na ovome svijetu, ustrajati protiv vlastitih požuda, nagona i strasti. Jako lijep primjer imamo u svetome Franji kojemu nije bilo problem skinuti sve sa sebe i valjati se po snijegu, dok se vatra požude ne ugasi. No uvijek je u blizini i zavodnik koji će reći – prepusti se, uživaj dok možeš, život je jedan, zašto ne iskoristiti sve što ti se nudi?
Piše sv Katarina Sijenska u Dijalogu Božanske Providnosti: „Istina je da duša, zaslijepljena samoljubljem, ne razlikuje koje je pravo dobro što može biti od koristi njoj samoj i tijelu. Stoga đavao, nepravednik kakav jest, vidjevši da je čovjek zaslijepljen sjetilnim samoljubljem, predlaže mu razne i različite grijehe pod vidom koristi ili dobra, i svakomu ih predstavlja prema njegovu stanju, već prema glavnim grijesima prema kojima vidi da je sklon. Jedno predstavlja svjetovnjaku, a drugo redovniku; jedno prelatima, a drugo gospodi: svakomu prema njegovom posebnom stanju.“
Nema pregovaranja i nadmudrivanja s neprijateljem. Neka nam za uzor bude Isusova kušnja u pustinji (Mt 4,1-11). Ako se malo bolje udubimo u biblijski tekst primijetit ćemo da Isus niti u jednom trenutku ne razgovara s napasnikom. Nema dijaloga. S njim nema priče. Znamo komu smo povjerovali, znamo s kime pričamo, s kime ostvarujemo, produbljujemo i razvijamo odnos.
Neprijatelj može napastovati, ali samo onoliko koliko mu to Gospodin dopusti. A Gospodin to dopušta samo s jednim ciljem: da ojača i učvrsti osobu u vjeri, da je prokuša. Svi moramo proći kušnje, pa i anđeli su morali u početku. Prilika je to za napredak i rast! Zahvaljujmo Bogu za to! Priklonimo se Gospodinu, odbacimo djela tame. „Hrabro samo“, govori nam Isus baš kao što je govorio učenicima dok je hodao po vodi – „Ja sam, ne bojte se!“ (Mt 14,27)
A kad smo već kod kušnji, jedan profesor je to formulirao ovako: „Zlato se kuša vatrom, žena zlatom, a muškarac ženom“.
