Tako poimanje u suprotnosi je s kršćanskim naučavanjem prema kojem se bilo koji čin ljudske spolnosti može obavljati samo unutar braka. Koliko god bila čvrsta odluka onih što se preuranjeno upuštaju u takve odnose, ipak je istina da oni nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati međusobni odnos muškarca i žene, a još manje ga mogu zaštititi od pristrane površnosti i hirova.
Ženidbom se, naime, ljubav bračnih drugova ukorjenjuje u neopozivu ljubav kojom Krist ljubi Crkvu. Stoga tjelesno sjedinjenje nije zakonito ako između muškarca i žene nije sklopljena definitivna zajednica života. Eto, tako je Crkva uvijek mislila i naučavala nalazeći, uostalom, da se njena nauka duboko slaže s ljudskim mudrim razmišljanjem i s poukama povijesti.
Da bi spolno sjedinjenje bilo istinski u skladu sa zahtjevima svoje usmjerenosti, koji su mu vlastiti, i s ljudskim dostojanstvom na temelju iskustva znademo koliko je potrebno da ljubav nađe zaštitu u postojanosti braka. Predbračni odnosi uz to, najčešće, isključuju porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav. Ako do poroda i dođe, bit će to na uštrb djece jer neće imati ozračja sigurnosti u kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala za svoje uključivanje u cjelinu društva.
Persona humana, Izjava Kongregacije za nauk vjere o nekim pitanjima seksualne etike
