Sreća se sastoji u posjedovanju dobra koje ljubimo. Svetost je red u ljubavi. Dobrota nije ništa drugo nego ljubav koja se hoće darovati drugomu, koja hoće drugoga učiniti sretnim. Ljubav je nadnaravan Božji dar, divna svetinja života kojom usrećujemo druge i sami postajemo sretni. Ona je i najdublja čežnja našega bića i čežnja Duha koji živi u nama, stoga čitav naš život treba biti prožet ljubavlju...
Ljubav je sveta stvar, Božji dar. Bog nas je prvi ljubio i dao nama tu čudesnu moć da ljubimo i da se iz te ljubavi darujemo i žrtvujemo. Ljubav je životna zbilja, nju valja iskusiti, u njoj uživati ili radi nje trpjeti. Dakle, valja je doživjeti, iskusiti… Ljubiti znači darivati se, praštati, dopunjavati se i međusobno se razumijevati. Da rivati se znači uzajamno se odricati vlastitoga ja: dvoje ja nestaje da bi nastao par. Neki kažu da ljubav nije ništa drugo nego briga za samoga sebe, kako bismo sami rasli i primili nagradu ovdje i u nebu.
Takvo razmišljanje nije ispravno. Ljubav je nešto posve drugo.To je čin napuštanja samoga sebe. Zbog toga je sveti Pavao mogao napisati: „Želio bih da osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Krista, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu.“ (Rim 9, 3) To je neostvariva želja, ali ona pokazuje dokle je spremna ići prava ljubav. Ljubav nije prvenstveno osjećaj, nego djelo. Osjećaji su, bez sumnje, potrebni da bi ljubav postala topla i nježna, ljudska. Ipak, njezinu pravu svrhu i kamen kušnje nalazimo u onome što smo zaista spremni učiniti. Jedino je čovjek sposoban darivati se, oduševiti se, voljeti. Čovjek je velik po tome što ljubi - po ljubavi je sretan, po ljubavi raste. On je stvoren da bi ljubio. Ljubiti znači izići iz sebe. Istinski ljubiti, znači tražiti dobro drugih. Ljubiti znači znati gdje drugoga boli, znači darivati sebe drugomu, nesebično darivati svoje vrijeme, misli, zdravlje, dušu, tijelo, sve... Tko voli, daruje sebe. Voleći, usrećuje druge.
