Brdo križeva u Litvi jedno je od takvih mjesta, jer dok hodate između nepreglednog mnoštva velikih i malih križeva, drvenih i metalnih, starih i novih, prekrivenih krunicama, imenima, molitvama i zahvalama ljudi iz cijeloga svijeta, vrlo brzo shvatite da pred vama nije tek turistička znamenitost, nego nevjerojatno svjedočanstvo čovjekove potrebe da i onda kada mu pokušaju oduzeti gotovo sve ostavi znak da mu nisu uspjeli oduzeti Boga.
Danas se na Brdu križeva nalazi više od 200.000 križeva, ali iza te gotovo nestvarne brojke krije se povijest mnogo snažnija od samoga prizora. Tradicija njihova postavljanja razvijala se tijekom 19. stoljeća, a posebno se povezuje s razdobljem ustanaka protiv vlasti Ruskog Carstva, kada su križevi postajali i mjesta sjećanja na poginule i nestale. Tijekom desetljeća bilo ih je sve više, no upravo će sovjetska okupacija Litve Brdo križeva pretvoriti u jedan od najsnažnijih simbola vjere, nacionalnog identiteta i mirnog otpora totalitarnoj vlasti.
Komunističke vlasti vrlo su dobro razumjele ono što današnjem čovjeku ponekad promakne: križ nije samo komad drveta i upravo zato može smetati svakom sustavu koji od čovjeka traži da iznad države, ideologije i političke moći ne priznaje ništa. Sovjetske vlasti zato nisu samo promatrale Brdo križeva, nego su ga pokušavale ukloniti; križevi su rušeni, spaljivani i odvoženi, a posebno velika uništavanja zabilježena su 1961., 1973. i 1975. godine.
I upravo tada započinje možda najpotresniji dio ove priče. Kada bi vlast uklonila križeve, ljudi bi ih ponovno donosili, nerijetko noću i svjesni da zbog toga mogu biti praćeni, ispitivani ili kažnjeni, pa je svaki novi križ postajao mnogo više od vjerskog znaka. Bio je tiha poruka režimu da postoji granica preko koje vlast ne može prijeći, jer čovjeku možete oduzeti imovinu, zabraniti okupljanje, srušiti ono što je podigao i pokušati ga zastrašiti, ali ne postoji bager kojim se iz ljudske savjesti može iskopati Bog.
Što su križeve više uklanjali, narod ih je upornije vraćao, a povijest je na kraju napisala epilog koji gotovo zvuči kao prispodoba: Sovjetskog Saveza više nema, dok na brdu koje je trebalo ostati bez križeva danas stoji njih više od 200.000.
Možda upravo zato ovo mjesto danas govori snažnije nego ikada, jer živimo u vremenu u kojem se vjera u velikom dijelu Europe više ne progoni na način na koji je bila progonjena pod totalitarnim režimima, ali se kršćaninu nerijetko sugerira da svoju vjeru učini dovoljno privatnom, tihom i nevidljivom da nikome ne smeta. Brdo križeva stoji kao neugodan podsjetnik da su generacije prije nas znale kako vjera koja vrijedi samo dok ništa ne košta vrlo lako nestaje, dok ona za koju je čovjek spreman nešto žrtvovati može nadživjeti čak i sustave koji su bili uvjereni da će trajati zauvijek. A onda se, među tim tisućama i tisućama tragova ljudi iz cijeloga svijeta, dogodio trenutak koji nismo očekivali. Tisućama kilometara od Hrvatske pronašli smo hrvatske križeve.
Na jednom od njih hrvatski je grb i riječi „Vjera u Boga i hrvatska sloga“, na drugome molitva „Bože Oče naš, čuvaj sve naše bajkere“, uz oznake hrvatskih motociklista i Vukovara, dok smo na još jednom velikom drvenom križu pronašli hrvatska imena. Usred Litve, na brdu koje je desetljećima bilo simbol otpora progonu vjere, odjednom pred nama stoje Hrvatska, Vukovar i riječi ispisane našim jezikom.
Taj trenutak teško je objasniti nekome tko ga nije doživio, jer znate da je netko prije vas prevalio taj dugi put i na ovo mjesto donio svoj križ, možda kao zavjet, možda kao zahvalu, možda zbog bolesti, gubitka, ljubavi ili osobe čije je ime želio ostaviti pred Bogom. Ne poznajemo njihove priče, ali možda ih i ne trebamo poznavati, jer čovjek pred križ često donosi upravo ono što ne može objasniti drugom čovjeku.
Od litavskog Brda križeva do Križevca u Međugorju
Nama koji dolazimo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ovo mjesto teško je promatrati bez još jedne asocijacije, jer dok se penjete između križeva i gledate ljude koji ondje ostavljaju svoje molitve, gotovo je nemoguće ne pomisliti na Međugorje i Križevac.
Povijest tih mjesta nije ista i ne treba ih umjetno izjednačavati, ali postoji nešto duboko što ih povezuje: križ, molitva, hodočasnik i iskustvo života pod komunističkim sustavima koji su vjeru promatrali kao nešto što treba nadzirati, ograničiti ili potisnuti iz javnog života.
Dok su sovjetske vlasti u Litvi rušile križeve i pokušavale zaustaviti njihovo ponovno postavljanje, nekoliko desetljeća poslije jedan drugi komunistički sustav s velikim je nepovjerenjem gledao prema malom hercegovačkom mjestu u kojem su se 1981. počele okupljati tisuće ljudi. Jugoslavenski komunizam nije bio jednak sovjetskom modelu i bilo bi povijesno pogrešno izjednačiti ih, ali reakcija tadašnjih vlasti na Međugorje uključivala je policijski nadzor, ispitivanja i pritiske, dok je međugorski župnik fra Jozo Zovko bio uhićen, osuđen i zatvoren.
Zato danas postoji nešto gotovo simbolično u slici dvaju brda. Na jednom su ljudi pod komunističkom vlašću noću ponovno podizali križeve koje je režim rušio, dok su se na drugom ljudi, unatoč pritiscima i nadzoru, nastavili penjati prema križu i moliti. Desetljećima poslije političkih sustava koji su ih nadzirali više nema, dok na oba mjesta i dalje dolaze ljudi iz cijeloga svijeta.
Tko je barem jednom hodao kamenjarom prema Križevcu razumjet će nešto od osjećaja koji se javlja i na Brdu križeva. Na Križevcu čovjek svoj nevidljivi križ nosi prema velikom križu na vrhu brda, dok ga u Litvi mnogi simbolično ostavljaju među tisućama drugih, ali u središtu oba iskustva nalazi se ista ljudska potreba da svoju bolest, strah, gubitak, zahvalnost, zavjet ili osobu koju voli donese pred Boga.
I možda upravo zato čovjek koji poznaje Međugorje na ovom dalekom litavskom brdu osjeti nešto neobično poznato, jer su zemlja, jezik i povijest drukčiji, ali ponovno postoji brdo, ponovno križ i ponovno čovjek koji prema njemu dolazi noseći ono što više ne može ili ne želi nositi sam.
Ivan Pavao II. i brdo koje je postalo svjetski simbol
Brdo križeva 7. rujna 1993. pohodio je i sveti Ivan Pavao II., nedugo nakon obnove litavske neovisnosti. Bio je to papa koji je iz vlastitoga života poznavao i nacizam i komunizam te je vrlo dobro razumio što znači kada politička vlast pokuša zauzeti prostor koji pripada ljudskoj savjesti.
Upravo njegov dolazak dodatno je pronio glas o Brdu križeva diljem svijeta, a posebno je snažna simbolika čovjeka koji je odrastao iza Željezne zavjese kako stoji među križevima koje desetljeća komunističkog progona nisu uspjela ukloniti.
Ivan Pavao II. povezuje ovu priču s Međugorjem i na još jednoj, opreznije formuliranoj razini. Nikada kao papa nije službeno posjetio Međugorje, a njegov privatni odnos prema njemu poznajemo ponajprije kroz brojna svjedočanstva ljudi koji su s njime razgovarali, zbog čega takva svjedočanstva ne treba predstavljati kao službeni crkveni sud o međugorskim ukazanjima. Ipak, gotovo je nemoguće ne primijetiti koliko se kroz njegov pontifikat provlačila ista tema koju osjećamo na oba ova mjesta: obrana čovjekove slobode da vjeruje i svijest da kršćanstvo Europe nije samo dio njezine prošlosti.
Režimi prolaze, križ ostaje
Dok danas gledamo Brdo križeva, teško je ne primijetiti veliku povijesnu ironiju. Oni koji su križeve rušili imali su državni aparat, policiju, zabrane i strojeve, dok su obični ljudi imali svoje ruke, nekoliko komada drveta, krunicu i vjeru da križ vrijedi ponovno podignuti čak i ako će ga vlast sutra ponovno srušiti.
Desetljećima poslije znamo tko je trajao dulje.
I možda upravo zato Brdo križeva nije samo mjesto na kojem treba napraviti lijepu fotografiju, nego mjesto s kojega bi kršćanin trebao otići s neugodnim pitanjem u sebi: koliko bi nama danas vrijedila naša vjera kada bi nas doista nešto koštala?
Lako je govoriti o vjeri kada zbog nje ništa ne riskiramo, dok su ljudi koji su križeve vraćali na ovo brdo znali da zbog toga mogu imati ozbiljne posljedice, pa su ih ipak ponovno donosili. Upravo njihova upornost današnjoj Europi, koja se ponekad ponaša kao da se vlastitih kršćanskih korijena treba ispričavati, ostavlja poruku snažniju od mnogih govora i deklaracija.
Dok smo odlazili, ponovno sam pogledala prema tom gotovo nestvarnom moru križeva i pomislila na hrvatske križeve koje smo pronašli među njima, na Vukovar, na Križevac i Međugorje, ali prije svega na generacije običnih ljudi koji nisu imali moć promijeniti povijest, a ipak su odbili dopustiti da povijest promijeni ono u što vjeruju.
Više od 200.000 križeva danas stoji na mjestu na kojem su ih pokušavali sustavno ukloniti, kao svjedočanstvo da vlast može imati policiju, zatvore, zabrane i silu, ali nikada ne može biti potpuno sigurna da je osvojila ono posljednje i najdublje mjesto čovjekove slobode – njegovu savjest i njegovu vjeru.
I možda je upravo to poruka koju vrijedi ponijeti iz Litve prema Hrvatskoj i Međugorju: režimi dolaze i prolaze, ideologije koje su se činile nepobjedivima završavaju u udžbenicima povijesti, ali čovjekova potreba da se pred križem obrati Bogu ponovno pronalazi svoj put.
Jer oni koji su križeve rušili odavno su otišli, a križevi još uvijek stoje.
Marina Župan/Medjugorje-info.com
