U duhovnom smislu ovdje doista vlada duh antikrista. Taj se duh u gradu čvrsto ukorijenio još početkom prošlog stoljeća i to u svom drugom licu, a to je fašizam. Naime, 1919. talijanski pjesnik i političar Gabrielle D’Anunzzio zavladao je gradom i priskrbio mu neslavni epitet prve fašističke države na svijetu.
Svoju dekadenciju, nezasitan blud uz velike količine alkohola i droge D’Anunzzio je prakticirao u gradu na Rječini sve do siječnja 1921.
Rijeka je i Grad karnevala, ostataka poganskih običaja i modernijih pijanki na kojem muškarci odjeveni u žene ili fratre pijani bauljaju u povorci po Korzu dok proživljavaju svojih pet minuta slave uz preglasne zvuke lokalnih poskočica.
Grad je to i u kojem su prostitutke iz doba dok su još mornari boravili u lukama, ostavile svoj duhovni teret beznađa, ljudske i materijalne bijede i gubitka dostojanstva.
Nakon drugog svjetskog rata u ovom su kraju počinjeni teški zločini koji nikad nisu dobili svoj epilog. Haški sud ili neka njegova prethodnica nikada se nisu interesirali za dokumentirana strijeljanja bez suđenja neprijateljskih vojnika na riječkim brdima Sveti križ i Sveta Katarina, nikada nikakvi istražitelji nisu pitali za jamu Bezdan u obližnjoj Kostreni u kojoj pod tonama betona leže kosti kao nijemi svjedoci o masovnim smaknućima civila među kojima i ono trsatskog svećenika Martina Bubnja.
Riječka streljana na Drenovi iz neobjašnjivih razloga ne ide u rekonstrukciju kao da je koči strah od novih neugodnih otkrića. Ako se tamo pokrenu bageri možda će izroniti nove kosti nesretnika s kraja velikog rata.
Sinovi i kćeri onih drugih nesretnika, koji su te egzekucije činili, u mogućnosti su to stopirati i to uspješno i rade iako se mora priznati da sve teže ignoriraju činjenicu da riječki zaštitari i policajci na vježbe gađanja moraju putovati čak u Liku.
Molitelji na trgu ispred riječke Katedrale Svetog Vida u više su navrata bili “počašćeni” posjetom riječkih bivših i sadašnjih gradonačelnika te dogradonačelnice Sandre Krpan koja uz neskrivenu mržnju govori moliteljima kako ovdje nisu dobrodošli i neka se maknu iz grada, a kamere su to sve zabilježile u ovom upečatljivom videu.
Mržnja je to nalik onoj koja je lišila života i riječkog Schindlera, domobranskog upravitelja Sušaka Hinka Rescha koji je zbog poznanstva s njemačkim vojnim zapovjednikom Kasperom Volkerom spasio na stotine života tek unovačenih i odmah zarobljenih partizana nakon pada Italije, a među njima i mog djeda.
Transvestiti i gejevi koji se toga nisu sramili baš su u ovom kraju imali svoje prve klubove i kafiće i deklarirali se javno prkoseći prirodnom redu i moralu.
U Rijeci je djelovalo nekoliko masonskih loža, a sada ih navodno nadopunjuje nekoliko sotonističkih skupina.
Ovih dana Rijeka opet pokazuje svoje antikršćansko raspoloženje. Radi se o već tradicionalnom ukazanju Gospe od supa, performansu u kojem se pod krinkom kulture ismijava Bogorodica, Međugorje, blagdan Vele Gospe i Katolička Crkva općenito.
Na moru ispred bara na plaži, žena odjevena u odjeću nalik na Gospu iz Međugorja “ukazuje” se na supu uz odobravanje nekolicine kupača. Većina riječkih medija oduševljeno izvještava o ovom “važnom kulturnom događaju”.
Autori performansa okupljeni su oko poznatog riječkog ugostitelja Damira Čargonje Čarlija. Nekadašnji upravitelj Palacha, poznatog okupljališta riječkih alternativaca, povoljne najmove najboljih pozicija na riječkim plažama, gdje se izvode ovakvi performansi, duguje povezanosti s političkim nomenklaturama koje upravljaju gradom.
Ali, Rijeka nije samo ta, njihova Rijeka. To je i naša Rijeka. To je i Rijeka hrvatskih branitelja koji su se u najvećem postotku u Republici Hrvatskoj odazvali na poziv da brane svoju Domovinu. To je i Rijeka Svetog Vida kako se grad i nazivao u svome početku. To je grad s kojim Gospodin ima poseban plan. Grad Trsatske Gospe, prvog i najstarijeg svetišta Majke Božje u Hrvatskoj, to je hrvatski Nazaret.
Posebno mjesto u povijesti grada zauzima i Antun Mihanović koji je vrlo vjerojatno baš dok je u Rijeci radio u nekadašnjem Palazzo del Governo na današnjem Jadranskom trgu napisao Lijepu Našu.
Grad u kojem je živio i radio otac domovine Ante Starčević, a svoj vojni rok služio blaženi kardinal Alojzije Stepinac, naš Svetac čija je bista u auli Trsatskog svetišta proplakala upravo na dan kad je u hrvatsko zakonodavstvo uvedena Istanbulska konvencija.
Ipak, najviše od svega ovo je Grad našega Gospodina Isusa Krista koji je to potvrdio čudesnim događajem još tamo daleke 1296. Tada je, naime, stanoviti Petar Lončarić, vjerojatno bijesan nakon što je izgubio imetak na kartama, opsovao Ime Gospodnje i bacio kamen na raspelo. Iz raspela je potom čudesno potekla krv koja je skupljena u nekoliko ampula, a jedna od njih kao i kamen kojim je raspelo pogođeno čuva se u Katedrali Svetog Vida dok je čudotvorno raspelo sastavni dio njenog glavnog oltara.
Nesretni Lončarić svoj je čin platio tako što se zemlja pod njim otvorila, a on u nju propao i tako skončao. Ovaj se događaj zbio baš na onom istom mjestu na kojem sada molitelji mole krunicu, a riječki gradonačelnici i njihove kolegice demonstriraju kako to oni vide “grad različitosti” kako gradu pod svojom upravom vole tepati.
Vjernici njih iz grada ne namjeravaju tjerati kad se uskoro odnos snaga bude promijenio, ali zbog zadovoljštine za njihovu mržnju, a još više zbog duhovnih nakana molitve na trgovima, muškarci koji ljube svoju crkvu i svoj narod trebali bi se priključiti ovoj molitvi Gospine krunice.
A, performeri s plaža? Njih će ionako odnijeti cunami Stepinčevih suza kad Gospodin bude protresao svoju Rijeku Svetog Vida i očistio je od duhovnih utvrda njihovih demona.
Tekst je preuzet s portala Dijalog.hr uz dozvolu autora Alena Fućka.
