Djeca čuju psovke od roditelja, stariji, čuju na igralištu, u kući, na ulici itd. „Ne spominji ime Božje uzalud“... Boga, svece i svete stvari ljudi sve više psuju.
To je postalo dio rječnika. Moja teorija je da ljudi koji nemaju veliki vokabular psuju jer nemaju tj. ne znaju ništa pametno reći. Prazninu u rečenici popuni psovka... To je jedan veliki problem, a problemi su tu da se rješavaju. Djecu treba opominjati, učiti ih dobrome, ne psovati pred njima...a starije treba isto opominjati, ali svi se bojimo. Svatko tu zaniječe, svakog je stid reći nekome:“Ne psuj!“ Svi mi budemo barem jednom poput Petra koji je zanijekao Isusa.
Znam jednog čovjeka koji je psovao sve i svašta i žena je za njega puno molila i nagovorila ga da prestane. On je popustio i počeo je „liječenje“. Nalijevao bi vode u usta tako da nije mogao pričati i tako malo pomalo kroz mjesec dana prestao je psovati. Psovka boli! Sigurno svi znate onu priču kada je svećenik jednom čovjeku koji je puno psovao rekao:“ Svaki put kad opsuješ, iščupaj jednu dlaku s glave.“ Čovjek je to poštivao ali kad je uvidio kako je to bolno prestao je shvaćajući kako on vrijeđa Boga svojim psovkama.
U nas Hercegovaca se puno psuje... Svi su neki katolici, Hrvatine, neki domobrani, na svim okupljanjima govori se: „Bog i Hrvati“ , a u svakodnevnom životu ni Boga ni Hrvata. Samo se Bog spominje u psovci...a molitva?? Molitve nema! Molimo za psovače, molimo za se da ne postanemo psovači, iskorijenimo psovku i budimo prava Božja djeca.
Više kolumni čitajte OVDJE
