Postoje mjesta koja su obilježila povijest, mjesta koja su bila pozornice velikih političkih odluka, ratova i društvenih previranja, a postoje i ona mjesta koja su bez ikakve svjetovne moći postala poznata milijunima ljudi jer su se u njima dogodile stvari koje nadilaze uobičajena ljudska objašnjenja. Međugorje je upravo jedno od takvih mjesta. Ono nije osvojilo svijet vojskom, bogatstvom niti političkim utjecajem, nego porukom koja već četrdeset i pet godina poziva čovjeka na ono što je u svakom vremenu najvažnije – povratak Bogu.
Dok se približava još jedna obljetnica prvih međugorskih ukazanja, teško je ne postaviti pitanje koje već desetljećima zaokuplja i vjernike i skeptike: zašto je Bog odabrao baš ovo malo hercegovačko mjesto, zašto se Gospa, prema svjedočanstvima vidjelaca, ukazuje toliko dugo i zašto Međugorje, unatoč svim osporavanjima, i dalje privlači milijune ljudi iz svih krajeva svijeta?
Možda se odgovor na ta pitanja ne nalazi samo u onome što se dogodilo u lipnju 1981. godine, nego u svemu onome što se događalo desetljećima prije toga, kao i u svemu onome što se događa danas, u vremenu koje je po mnogočemu drukčije od vremena komunizma, ali možda jednako gladno Boga.
Božja providnost vidljiva mnogo prije prvih ukazanja
Za mnoge vjernike priča o Međugorju nije započela 24. lipnja 1981. godine, nego mnogo ranije, u vremenu kada nitko nije mogao ni naslutiti što će se jednoga dana dogoditi na hercegovačkom kamenu.
Kada je tridesetih godina prošlog stoljeća započela gradnja župne crkve sv. Jakova, mnogi su se pitali zašto se u tako malom mjestu gradi tako velika crkva. Broj stanovnika bio je malen, potrebe tadašnje župe bile su neusporedivo skromnije od dimenzija građevine koja je nastajala, pa je mnogima cijeli pothvat izgledao pretjerano ambiciozan. Tek desetljećima kasnije postalo je jasno da ono što je tada izgledalo preveliko za jedno selo zapravo nije bilo dovoljno veliko za milijune hodočasnika koji će u godinama koje slijede dolaziti iz svih krajeva svijeta.
Vjernici upravo u toj činjenici vide jedan od onih tihih znakova Božje providnosti koja priprema velike događaje mnogo prije nego što ih čovjek može razumjeti. Kroz cijelu povijest spasenja Bog je djelovao na sličan način, pripremajući putove koje ljudi u tom trenutku nisu mogli vidjeti, a koji su tek kasnije dobivali svoje puno značenje. Kao što je Nazaret bio beznačajno mjesto prije nego što je postao poznat cijelome svijetu, kao što je Betlehem bio malo mjesto prije nego što je u njemu rođen Spasitelj, tako je i Međugorje desetljećima bilo tek jedno od brojnih hercegovačkih sela prije nego što je postalo jedno od najpoznatijih hodočasničkih odredišta suvremenoga svijeta.
Ukazanja u vrijeme kada se činilo da je komunizam pobijedio
Kada su 24. lipnja 1981. godine Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Marija Pavlović i Jakov Čolo posvjedočili da su na Podbrdu vidjeli Gospu, okolnosti nisu bile nimalo naklonjene takvom događaju.
Jugoslavija je tada još uvijek bila čvrsto oblikovana komunističkim sustavom koji je vjeru tolerirao samo dok nije izlazila izvan crkvenih zidova, dok je svako snažnije vjersko okupljanje izazivalo zabrinutost vlasti. Samo godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita činilo se kako je ideološki sustav dovoljno snažan da kontrolira sve procese u društvu, pa nitko nije mogao pretpostaviti da će upravo iz jednog hercegovačkog sela krenuti duhovni pokret koji će tijekom desetljeća zahvatiti cijeli svijet.
Vidioce su ispitivali liječnici, psihijatri, policija i različita državna tijela, dok su mediji pod kontrolom režima pokušavali cijeli fenomen prikazati kao dječju maštu ili kolektivnu zabludu. Međutim, ono što je mnoge iznenadilo bila je njihova dosljednost. Unatoč pritiscima, prijetnjama i pokušajima diskreditacije, njihova svjedočanstva ostajala su ista, a broj ljudi koji je dolazio u Međugorje rastao je iz dana u dan.
Danas, kada promatramo milijune hodočasnika koji su prošli kroz Međugorje, lako je zaboraviti koliko je hrabrosti bilo potrebno toj djeci da ostanu vjerni onome što su tvrdili da su vidjeli. U vremenu kada je sustav bio uvjeren kako može kontrolirati svaki važniji društveni proces, upravo su djeca postala glasnici poruke koja će nadživjeti državu, ideologiju i politički sustav koji su tada izgledali nepobjedivo.
Fra Jozo Zovko i prve žrtve međugorskog fenomena
Posebno mjesto u povijesti Međugorja zauzima fra Jozo Zovko, tadašnji međugorski župnik koji se neočekivano našao u središtu događaja koji će obilježiti njegov život.
Zanimljivo je da ni sam u početku nije nekritički prihvatio ono što su djeca govorila, nego je svemu pristupio s oprezom i odgovornošću. No kako je vrijeme prolazilo, postajao je sve uvjereniji da se pred njegovim očima događa nešto što nadilazi uobičajena ljudska objašnjenja, zbog čega je stao u obranu vidjelaca i njihova prava da svjedoče ono što su doživjeli.
Takav stav vrlo ga je brzo doveo u sukob s tadašnjim režimom koji ga je osudio na zatvorsku kaznu, vjerujući da će se pritiscima i zastrašivanjem zaustaviti širenje međugorske priče. Umjesto toga dogodilo se upravo suprotno. Što su progoni bili snažniji, to je interes ljudi rastao, pa su upravo pokušaji gušenja fenomena pridonijeli njegovu širenju daleko izvan granica tadašnje Jugoslavije.
Ni osporavanja unutar Crkve nisu zaustavila Međugorje
Osim progona od strane komunističkih vlasti, Međugorje je tijekom desetljeća prolazilo i kroz različita razdoblja propitivanja, rezervi i osporavanja unutar same Crkve. Mnogima je to bilo teško razumjeti, no upravo je oprez Crkve pokazao ozbiljnost pristupa fenomenu koji je od samoga početka privlačio golemu pozornost.
Tijekom desetljeća formirana su brojna povjerenstva, provedena istraživanja i saslušana svjedočanstva, a unatoč svim raspravama jedna činjenica ostala je nepromijenjena – milijuni ljudi nastavljali su dolaziti u Međugorje i svjedočiti o dubokim promjenama koje su ondje doživjeli.
Fra Slavko Barbarić i nastanak Mladifesta
Ako je fra Jozo Zovko obilježio prve godine međugorskih događaja, onda je pokojni fra Slavko Barbarić postao jedno od najprepoznatljivijih lica Međugorja tijekom desetljeća koja su slijedila.
Njegova predanost hodočasnicima, neumoran rad, duboka duhovnost i sposobnost da svakom čovjeku pristupi s ljubavlju ostavili su neizbrisiv trag na milijunima ljudi koji su kroz Međugorje prošli. Posebno mjesto u njegovu nasljeđu zauzima pokretanje Festivala mladih – Mladifesta 1989. godine, događaja koji je izrastao u jedan od najvećih katoličkih susreta mladih na svijetu.
Ono što je započelo kao skroman susret mladih ljudi željnih molitve i zajedništva danas okuplja desetke tisuća sudionika iz više od osamdeset zemalja svijeta. U vremenu kada se često govori da mladi napuštaju vjeru i da Crkva gubi dodir s novim generacijama, Mladifest svake godine iznova pokazuje koliko je takva tvrdnja površna.
Fra Slavko često je ponavljao kako Međugorje nije cilj nego putokaz prema Bogu, a upravo ta misao možda najbolje opisuje ono što je nastojao ostaviti iza sebe.
Čuda koja se ne mogu izmjeriti medicinskim nalazima
Iako su tijekom desetljeća zabilježena brojna svjedočanstva o fizičkim ozdravljenjima, najveća čuda Međugorja nikada nisu bila ona koja privlače naslovnice ili izazivaju senzaciju.
Najveće čudo Međugorja ne događa se na nebu nego u ljudskom srcu. Ono se događa kada čovjek nakon četrdeset godina ponovno pristupi ispovijedi, kada supružnici odustanu od rastave, kada netko pronađe snagu oprostiti nepravdu koju je nosio desetljećima ili kada osoba koja je izgubila svaki smisao ponovno pronađe razlog za život.
Upravo su ta obraćenja razlog zbog kojega se Međugorje već desetljećima naziva jednom od najvećih ispovjedaonica svijeta.
Od otvorenog komunizma do Europe koja zaboravlja Boga
Kada su započela međugorska ukazanja, protivnik vjere bio je lako prepoznatljiv. Komunistički sustav otvoreno je promicao ateizam, religiju smatrao ostatkom prošlosti i bio uvjeren da će gospodarski napredak, znanstveni razvoj i ideološki odgoj postupno učiniti Boga suvišnim.
Danas, četrdeset i pet godina poslije, Europa više ne zatvara svećenike, ne progoni hodočasnike i ne zabranjuje odlazak u crkvu, ali mnogi će se složiti kako se kršćanske vrijednosti sve češće potiskuju mnogo suptilnijim metodama. Umjesto otvorenih zabrana dolazi relativizam koji dovodi u pitanje postojanje objektivne istine, umjesto progona dolazi ismijavanje svega što je sveto, a umjesto službenog ateizma stvara se kultura u kojoj se čovjeka uvjerava da Boga može zadržati kao privatni osjećaj, ali ne i kao temelj osobnog i društvenog života.
Dok su nekada rušeni križevi, danas se traži da ih se ukloni kako ne bi nekoga vrijeđali. Dok su nekada ideologije otvoreno odbacivale Boga, danas ga se pokušava istisnuti iz javnog prostora pod krinkom neutralnosti. Dok su nekada napadane crkve, danas se mnogo češće napada sama ideja da postoje trajne vrijednosti, svetost života, važnost braka i obitelji, odgovornost prema budućim generacijama i istina koja ne ovisi o trenutnim društvenim trendovima.
„Došla sam ovdje da vas vodim Bogu“
Možda nijedna poruka ne sažima bit Međugorja bolje od riječi koje se već desetljećima prenose među hodočasnicima:
„Draga djeco, došla sam ovdje da vas vodim Bogu.“
U toj jednoj rečenici nalazi se odgovor na pitanje zašto Međugorje traje toliko dugo. Da je riječ o senzaciji, ona bi odavno nestala. Da je riječ o prolaznom oduševljenju, ono bi se ugasilo s vremenom. Međutim, kada je u središtu poruke Bog, tada poruka ne stari jer odgovara na najdublju čovjekovu potrebu.
Međugorje kao znak našega vremena
Možda upravo zato Međugorje traje već četrdeset i pet godina. Ne zato što Nebo nema što novo reći, nego zato što čovjek još uvijek nije prihvatio ono najvažnije. Ne zato što Gospa treba čovjeka, nego zato što čovjek, unatoč svim svojim dostignućima, i dalje treba Boga.
Možda će jednoga dana povjesničari raspravljati o političkim sustavima koji su dolazili i prolazili, o ideologijama koje su obećavale raj na zemlji, o moćnicima koji su vjerovali da mogu oblikovati budućnost bez Boga i o društvenim eksperimentima koji su mijenjali lice Europe. Ali dok su carevi, režimi i ideologije nestajali zajedno s vremenom koje ih je stvorilo, iz jednog malog hercegovačkog mjesta nastavila je dolaziti ista poruka:
„Draga djeco, došla sam ovdje da vas vodim Bogu.“
I možda upravo u tome leži najveća tajna Međugorja. Ne u tome što se dogodilo 1981. godine, ne u tome što traje već četrdeset i pet godina, pa čak ni u milijunima hodočasnika koji su prošli njegovim kamenitim putovima, nego u činjenici da, unatoč svim promjenama svijeta, i dalje podsjeća na istinu koju suvremeni čovjek najteže prihvaća – da bez Boga možemo izgraditi civilizaciju, ali ne i mir; možemo stvoriti bogatstvo, ali ne i smisao; možemo osvojiti svijet, ali pritom izgubiti vlastitu dušu.
Zato Međugorje ni nakon 45 godina nije priča o prošlosti. Ono je upozorenje sadašnjosti i poziv budućnosti.
Jer možda najveće pitanje našega vremena nije vjerujemo li još u Međugorje, nego vjerujemo li još da čovjek bez Boga može opstati.
M.Z/Medjugorje-info.com
