Jedan put sam bio u prigodi biti gostom jedne velike hrvatske tvornice slatkiša. Išao sam na odjel čokoladnih proizvoda. Prijateljica me odvela u jednu prostoriju, mogli bi je nazvati kušaonicu čokolada. Objasnila mi je što je njezin zadatak. Ona, naime, kuša novonastale čokoladne proizvode. Više njih cijelo radno vrijeme kušaju čokolade i druge proizvode čokoladnoga podrijetla. Bilo mi je to najprije pomalo smiješno. Jedeš besplatno čokolade i još te dobro plaćaju. Ali, tek potom spoznah da taj zadatak i nije tako lagan. Treba biti dobro osposobljen za taj posao. Da bi bili dobri degustatori morate paziti i na osobnu ishranu prije odlaska na posao. Uz to tu je, u početcima, jedna kušnja. Reče mi da oni samo kušaju, a ne jedu čokolade. Sav proces se zaustavlja u ustima. Želudac ostaje bez čokolade. Priznala mi je da je prvih radnih dana, uslijed napasti, nakon degustiranja čokoladu jela. Međutim to te kasnije zasiti i onesposobljava da nastaviš procjenjivati kvalitetu i okuse čokolade koja se potom šalje na tržište. To je kušnja. Čokolada u ustima, a ne smiješ ju jesti.
Ovo iskustvo u studentskim danima, kojeg se sada prisjetih, bilo mi je poučno. Ono me podsjeća baš na kušnju kojoj smo mi ljudi, a posebno vjernici, izloženi. Nije lako odoljeti mirisu i omami hrane. Nije lako biti nečemu tako blizu i tu činjenicu ignorirati. Tijelo hoće svoje „gušte“. No, uči nas i ova priča da poslije zadovoljstva želuca gubimo sposobnost za istančani osjećaj za svoj zadatak. Izdržati u kušnji znači vladati nad požudom tijela.
Duhovni mislilac je, razmišljajući o kušnjama, svojim slušateljima ostavljao slijedeću preporuku. Kada se nađeš na velikoj životnoj raskrsnici, razmisli o sljedećem: jedan put donosi dobro poznate stvari, udobnost i praktično nikakve nevolje, a drugi put mnogo neizvjesnosti i velike izazove. Možda kratkoročno taj drugi put izgleda pogubno i neracionalno rješenje, ali dugoročno uglavnom donosi nevjerojatne spoznaje i iskustva koja čovjek nikad ne može otkriti ako se ne odrekne udobnosti. Tako obično otkrijemo da bit života nije u tome da dobivamo i imamo gomilu stvari, već da širokogrudno dajemo od sebe.
Kad izaberemo prvi, lakši put, mi zapravo prihvaćamo da ostatak života sam sebi i drugima nudimo šarolike – a u stvari neuvjerljive – izgovore o tome što smo mogli da su okolnosti bile drugačije. Zapravo, okolnosti uvijek mi stvaramo. Uvijek je najvažnije donijeti odluku da ćemo nešto uraditi, sve nakon toga je stvar naše ustrajnosti. Kineska mudrost kaže da je najbolji trenutak da posadiš drvo već bio prije 20 godina, a drugi najbolji trenutak je sada.
Isus nudi jasan put: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“.(Mt 8,34) Isus tako čovjeka stavlja pred veliku kušnju. Što birati? Mentalitet svijeta i vlastite navike nam sugeriraju uzeti život u svoje ruke. Kako se onda odreći sebe, sebe prešutjeti, zanemariti svoje želje, figurativno rečeno, ne jesti životnu čokoladu? Vjerojatno se odgovor krije u ovoj drugoj Isusovoj ponudi da uzmemo svoj križ. Preko križa ćemo shvatiti da nije najvažnije očuvati sebe, kušati slasti svijeta, ostvariti svoj ideal. Isus nudi ono po čemu je sam pronašao put do Oca. Kušnja u pustinji, đavlovo napastovanje, bio je scenarij koji je Isus prošao. On je čak, kao evanđelist piše, u pustinju došao pun Duha Svetoga i kao takav je ipak kušan. Sotona udara na sveto. Grijeh sotoni ne smeta. Sotonin „trofej“ je baciti na koljena onoga koji pripada Bogu.
Đavao nije odustao od Isusa ni onda kad je Isus nadjačao i odbacio sve sotonske ponude. Izdržao je kušnju, ali nije bio prestan biti kušan. Kušnja je čovjekov suputnik na putu do Boga. I onda kad u srcu osjetimo kako je divno vidjeti i kušati Gospodina time nismo oslobođeni đavla koji nas želi zaskočiti. Zlo nas želi zaskočiti slastima, poput one čokolade, kojoj je teško odoljeti da ju ne spustimo niz grlo. Međutim, ako živimo po tijelu gubimo moć rasuđivanja i biranja između dobra i zla. Zato ne razmišljaj zašto nešto ne možeš, već pronađi način kako nešto možeš. Nije najvažnije u životu pobijediti, već željeti pobjedu.
