Zar nije najveće licemjerstvo da čovjek koji nije pobačen govori o pravu na pobačaj? Zar nije najveće licemjerstvo da čovjek kojega je majka rodila ne dopušta drugome da bude rođen? Zar nije licemjerno da čovjek koji živi ne dopušta da i drugi živi, te se još k tome usuđuje dignuti glas za takvu kulturu smrti, uvjerivši sam sebe da on ima pravo o tome govoriti, ne polazeći od samoga sebe i ne vidjevši da on živi i da on može govoriti jer njegova je majka njega rodila a ne pobacila. O jao vama licemjeri!!! Neka vam se dobri Bog smiluje. A ja ću sigurno moliti za vas, da uvidite kako je netko vama dao da živite, pa da tako i vi dopustite da drugi žive, jer u suprotnom mogu samo citirati Isusa i uzvikivati: Jao vama licemjeri!
Zar ne vidite da to uništava čovjeka i društva kao što je i prije nas takvo licemjerstvo uništilo i najveća ili najmoćnija carstva? Tako je bilo i u Rimu gdje je stoička filozofija bila podosta proširena, što je rezultiralo prevladavanjem stoičkog mišljenja i u rimskom svijetu. Stoga, nije teško razumjeti činjenicu, da se takvom mišljenju nisu mogli oduprijeti ni rimski pravnici, kao ni zakonodavci. Ipak, istražujući rimsko pravo (ius romanum/romanorum) – koje je bilo sastavljano u svrhu koristi države – nastojalo se ljudski život na neke načine zaštiti pred ljudskom samovoljom. Rimski su pravnici, oslonjeni na stoičku filozofiju, svim silama i snagama, suprotno od stoika, pokušavali pronaći čvrsti filozofski oslonac, kojim bi stavili pod jaku zaštitu zakona ljudski zametak, jer su stoici učili da je fetus bez duše, i smatrali čovječji embrio samo sastavnim dijelom ženskoga organizma, koji u sebi samome, nije pravni subjekt čije se prisilno abortiranje u pravnom smislu ne smatra ubojstvom.
Ipak su vidljivi različiti pomaci u mišljenju, budući da se zbog sve većeg nemorala, osjetila potreba za zaštitom zametka u majčinoj utrobi. U tom pogledu, rimsko zakonodavstvo, pokušava indirektno zaštiti zametak, i to tako, što ženi brani samovoljno abortiranje, ali ne jer bi se time štetilo zametku, nego zato što se time čini nepravda ocu koji ima pravo na potomstvo, zatim obitelji, društvu i državi. U rimskom su pravu, ipak, postojali neki uvjeti postanka fizičke osobe, te je tako bilo potrebno, da se novo biće potpuno odvoji od majčine utrobe, da se rodi živo, za što je bio dokaz prema prokulovcima – glas, ili bilo koji znak života, prema sabinovcima – disanje, micanje – što također prihvaća i Justinijan. Bilo je, također potrebno da dijete bude rođeno nakon bar 6 mjeseci trudnoće – što je za njih bio perfektan porod – i da novorođenče ima ljudski oblik.
U to vrijeme se smatralo, kao što je već spomenuto, da zametak nije čovjek, nego dio majke – no zametak se i tada smatrao već rođenim, ukoliko se radi o njegovim probicima, prema pravilu – nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur. Ovo se pravilo razvilo na temelju fragmenata Dig. 1.5.7, Paulus I.S. de port., q. lib. dam., u kojem stoji: Quae liberis damnatorum conceduntur. Qui in utero est, perinde ac si in rebus humanis esset custoditur, quotiens de commodis ipsius partus quaeritur: quamquam alii antequam nascatur nequaquam prosit; i fragmenta Dig. 50.16.231, Paulus I.S. ad sc tert., gdje piše: Quod dicimus eum, qui nasci speratur, pro suprestite esse, tunc verum est, cum de ipsius iure quaeritur: aliis autem non prodest nisi natus. Oba fragmenta govore o davanju određenog prava zametku, čime se indirektno može iščitati nekakvo priznavanje zametka kao čovjeka.
Ovakva je zakonodavna formulacija poslužila nekim vladarima u nasljeđivanju prijestolja, budući da su bili začeti prije smrti njihova oca, koji je negdje za vrijeme trudnoće smrtno stradao, te je takav začeti a ne još rođeni nasljednik, prema ovom pravilu, imao puno pravo nasljedstva, iako još nije bio rođen.
Na sličan način govore i fragmenti: Dig. 28.6.10.1, Ulpianus 4 ad sab.: Quos possum heredes mihi facere necessarios, possum et filio, ut servum meum et fratrem suum, quamuis in rebus humanis nondum sit: postumus igitur erit fratri heres necessarius, te također: Dig. 37.9.7pr., Ulpianus 47 ad ed.: Ubicumque ab intestato admittitur, scilicet si talis fuerit is qui in utero est, ut, si in rebus humanis esset, bonorum possessionem petere posset: ut in omnibus partibus edicti pro superstite habeatur is qui in utero est.[1]
Takav stav potvrđuje i Ciceronov govor u Oratio pro A. Cluento c. 11. N. 32., gdje Marco Tulio Ciceronis govori: Memoria teneo Milesiam quandam mulierem, cum essem in Asia, quod ab heredibus secundis accepta pecunia partum sibi ipsa medicamentis abegisset, rei capitalis esse damnatam neque injura, quae spem parentis, memoriam nominis, subsidium generis, heredem familiae, designatum rei publicae civem sustulisset.[2]
(Sjećam se neke žene Milezije kada sam bio u Aziji, jer je primila novac od drugih baštinika, da sama sebi aborativnim lijekom spriječi porod. Sjećam se da je zbog toga osuđena na smrt i to ne nepravedno jer je oduzela nadu ocu, uspomenu imena, zaštitu roda, nasljednika obitelji i predodređenog građanina države.)
Polazeći od ovakvog mišljenja, u daljnjoj su povijesti carevi strogo kažnjavali žene koje su činile abortus, jer je već tada – kao i sada – postojalo potpuno pravo oca na život djeteta, i to ne samo nakon poroda, nego i prije poroda. Stoički je nauk bio podosta nepogodan za zaštitu zametka unutar rimskoga prava, te je iz toga razloga već Tertulijan prvi ustao protiv stoika, tvrdeći: da zametak posjeduje svoj vlastiti život i svoju vlastitu dušu od trenutka začeća, zbog čega se treba smatrati ljudskim bićem.
Ipak je Tertulijan u svojoj obrani zametka upao u zabludu generacionizma, čime je tvrdio: kao što se tijelo rađa od tijela, tako se i duša rađa od duše, u isti čas kada i tijelo.
Tako je Tertulijan smatrao, da kao što se od roditeljskog tijela odvoji dio tijela, tako se i od roditeljske duše odvoji dio (tradux) duše. Tertulijan je ovakvim učenjem pokušao stvoriti ubojito oružje protiv naučavanja stoika. Također je i Aurelije Augustin – iako je poznavao teškoće Tertulijanovog naučavanja – ipak, i sam naučavao na isti način, što je na sreću, potpuno iščezlo nakon sedmog stoljeća iz svih škola. Uz bok Tertulijanu, po pitanju borbe protiv stoika, stajao je Laktancije i dokazivao je apsurdnost stoičkog mišljenja, osobito način definiranja ljudske duše kako su je tumačili Stoici: Anima est aer conceptus ore, tepefactus in pulmone, fervefactus in corde, diffusus in corpus.[3] (Duša je zrak prihvačen ustima, ugrijan u plučima, uzavrio u srcu i proširen po tijelu. (De opiffe. Dei c. 17.)) Shvaćanje stoika je vrlo pogubno utjecalo na moral i porođajno pravo Rimskoga Carstva, te je zbog toga vrlo brzo ostalo bez vrijednosti, zbog čega se i danas ponavlja ta bijela kuga propalih civilizacija i sadašnjih naroda.
Kao žuto lišće što pada svaku jesen, opada i broj populacije našega naroda. Sve više njih umire, sve se manje rađa. Sve više njih iseljava, sve manje njih se vraća. Tako su već sa stabla čovječanstva izbrisane mnoge populacije i veliki kulturni narodi: Egipćani, Asirci, Babilonci, Feničani, Midjanci, Perzijanci, Grci, Rimljani, Iliri, i nestali su s obzorja ove ljudske povijesti. Najčešći uzrok propasti svih tih naroda nalazila se u slabljenju i opadanju vjerskih i moralnih vrijednosti, koje su susljedno dovodile do razvratnosti u životu, radile protiv obitelji, opustošile domaće ognjište, zaboravile svoje nacionalne, društveno-etničke vrijednosti. Ti propali spomenuti narodi počeli su gaziti prirodne zakone, predali se onom nenaravnom i širili različite ideologije koje su kao glavni cilj imale uništenje obitelji. S druge pak strane, veliki kineski i izraelski narod, uza sve probleme koje su kroz povijest prolazili, ipak su se održali do današnjih dana, jer su uvijek čuvali svetost svoga obiteljskog ognjišta.
Ako samo sagledamo stare Grke i njihovu povijest o kojoj nam piše Polibije, još dva stoljeća prije Krista o toj staroj Heladi (Grčkoj), vidjet ćemo uzrok propadanja stare Grčke, jer on zapisuje: “U moje doba čitava je Helada (Grčka) trpjela od pomanjkanja djece, i uopće ljudi, radi čega su mnoga mjesta bila pusta, a polja nisu više davala plodove, premda nije bilo ni neprestanih ratova ni pomora. Tome je bilo tako jer su se ljudi podali taštoj vanjštini, pohlepi za novcem i lijenosti, zato se nisu htjeli više ženiti, ili, ako su se ženili, nisu htjeli svu djecu odgajati, nego najviše jedno ili dvoje, kako bi ih što bogatije odgojili i ostavili u nekom materijalnom bogatstvu. Tako se to zlo, neopazice brzo širilo, a ljudi toga nisu htjeli biti svjesni.” Na ovaj su se način vrlo brzo pojavile posljedice ovakve prakse neimanja djece. Sparta je za Perzijskih ratova 550-449. pr. Kr. imala još 8000 Spartanaca slobodnih za oružje; u bitci kod Leuktre 371. g. pr. Kr. bilo ih je samo 1500; godine 244. pr. Kr. samo sedamsto. Također je Peloponez imao u bitci kod Plateje 479. g. pr. Kr. 70000 ratnika; 300 godina kasnije mogao je skupiti samo oko 30000, a još 300 godina kasnije, oko 120. nakon Krista, još samo 3000 ratnika. Po ovome je vidljivo da su tadašnji Heleni propali politički i također u narodnom pogledu. To osobito potvrđuje činjenica što današnji Grci imaju samo jezik i pokoji kameni stup, hram ili kip starih Helena, a etnički su mješavina mnogih naroda, osobito Slavena, koji su bili preplavili čitavu Heladu.
Isto se dogodilo i starome, velikome Rimu. Dok je god kod njih bilo vjere, ćudoređa, sređenog obiteljskog života, obiteljskih zajednica, prirodnih načela, poštenja i požrtvovnosti, bili su silni, hrabri, i tako su postali gospodari cijeloga tada poznatoga svijeta. Kad su pak napustili stare vrline, te počeli rušiti obiteljsko ognjište, predavati se nastranostima, i nastranosti smatrati prirodnima, te razne nenaravne sklonosti promovirali kao naravne i poželjne, rimljani su strmoglavce jurnuli u vlastitu propast. Tako su rasipnost i tjelesni užitak, strast, devijantne seksualne sklonosti, zavladale kao kakva lozinka propadajućeg društva: jednako kod skorojevića kao kod Licinijevaca-Kalpurnijevaca i onih nakon Quintusa Caeciliusa Metellusa Piusa Scipio Nasicae. U to vrijeme nosila su se pamučna odijela, koja su više otkrivala nego pokrivala, svilene haljine u žena, koje su počeli nositi i muškarci. Što se pak braka i rađanja djece tiče, nakon posljedica dekadencije i razuzdanog protunaravnog načina življenja Rimljana, zanimljivi su agrarni zakoni Lex Sempronia Agraria Tiberiusa Semproniusa Gracchusa, koji su propisivali po prvi puta nagradu za svako rođeno dijete. Još je interesantniji Augustov zakon Lex Iulia de Maritandis Ordinibus ili Lex Iulia et Papia Poppaea kojim se promovirala ženidba i obitelj do te mjere da su se neženje kažnjavale. U to je vrijeme najveće dekadencije stare rimske civilizacije, razvod braka postao običan i svakodnevni događaj, o čemu prije, u vrijeme rimskog zlatnog doba, nije ni govora bilo. Quintus Caecilius Metellus Macedonicus, inače poštenjačina, koji je marljivošću priskrbio lijepo imanje i imao brojno potomstvo, smatrao je brak kao nepodnošljivi teret, ali ga je ipak kao konzul Senata građanima preporučivao kao domovinsku dužnost. Tako je jednom prigodom pred građanima Rima izjavio: “Građani, kad bismo mogli, svi bismo se riješili ovoga tereta. Ali jer je tako narav uredila, da se ni s ženom ne može udobno živjeti, a bez žene nikako, stoga je pametno više se starati oko trajnoga pristojnog života negoli raskošnog, ali kratkotrajnog.
Žalosno je bilo stanje Rima malo prije Kristova dolaska jer tada biti siromah nije bila najgora sramota i zločin, nego jedina. Za novac je kupovao državnik državu; a što danas državnici čine? Građanin je kupovao slobodu; a što danas građani čine? Za novac su se kupovala časna mjesta i glasovi naroda; a što se danas čini? Za novac se prodavala odlična dama jednako kao i obična prostitutka; a što drugačije danas ljudi čine? Također je pomanjkanje brakova i djece haralo po višim krugovima društva, među moćnijima i bogatijima; zar se to i danas ne događa? U ovo doba već se nalazi i kod Katona (Marcus Porcius Cato Maior) i Katonovih suvremenika načelo, kojemu je Polibije stoljeće prije pripisivao propast Grčke (Helade): “da je građanska dužnost sačuvati velike posjede i radi toga ne rađati mnogo djece.”
Ovo zlokobno načelo i danas vlada među mnogim narodima, i danas struji tolikim zaslijepljenim ljudskim glavama i zbog toga tolika društva ili unije danas propadaju, tresu se na slabim i klimavim nožicama, jer zaboraviše glavni temelj svakoga društva, glavnu silu rasta, glavnu vezu zajedništva i mira. Kao Rimljani odbaciše ćudoređe, odbaciše vjeru, odbaciše svetost bračne veze, toplo domaće ognjište, brojnu djecu, sve ono što jedan narod može učiniti gospodarima svijeta. I tako su u Rimu propali ti temelji zajedničkog života, to propada i danas. Rimljani više nisu imali snagu žrtvovati se za plodnost bračnog života, te su došli barbari i zaposjeli domovinu nevrijednih i mekoputnih sinova Rima. To se nažalost i čitavoj Europi danas događa. A sudbina starih naroda, posebno Grka i Rimljana, neminovno obara i današnje narode, društva, unije, kulture i civilizacije, jer im obiteljska ognjišta postaju pusta garišta zbog sebične putenosti, nastranosti i vlastite udobnosti.
Ne želim biti zli prorok, ali čini mi se da su baš ta pusta obiteljska garišta, ujedno i oganj propasti ovakve Europe, i kao da to čeka Europu i Zapad ukoliko se ne vrate svojim kršćanskim korijenima, načelima Kristova Evanđelja, koja su tu Europu, koliko god ona to poricala, kultivirala, i učinila moćnom duhovnom gospodaricom čitavoga svijeta.
Jedino ta ista načela po kojima je Europa narasla i u čemu je rođena, mogu Europu i našu Hrvatsku pomladiti i ojačati.
Jedino nam je svima u Kristu spas.
Zato:
O čovječe, ti divni stvore,
Pogledaj to svoje lice.
Kako onda tako možeš,
Prezirati ljudsko lice?
Pogledaj ti svoje ruke,
Dlanove i prste svoje.
Sjeti se ti te divote,
Doticaja ljudske ruke.
Pogledaj ti svoje biće,
Koje dobro možeš činit.
Sjeti se tih silnih dobra,
Što ti čini drugo biće.
I ti nisi sam po sebi,
Već po drugom i ti jesi.
Bez tog drugog niti nisi,
Ti si ništa sam po sebi.
Neka drugi onda živi,
Jer i ti po nekom živiš.
Život ti je netko dao,
Daj i ti, da drugi živi.
fra Mate Bašić
[1] Dionysii GOTHOFREDI, Corpus iuris civilis iustinianei universum, Francorum Regis, 1620.
[2] Sječam se neke žene Milezije kada sam bio u Aziji, jer je primila novac od drugih baštinika, da sama sebi aborativnim lijekom spriječi porod. Sječam se da je zbog toga osuđena na smrt i to ne nepravedno jer je oduzela nadu ocu, uspomenu imena, zaštitu roda, nasljednika obitelji i predodređenog građanina države.
[3] Duša je zrak prihvačen ustima, ugrijan u plučima, uzavrio u srcu i proširen po tijelu. (De opiffe. Dei c. 17.)
