Hvaljen Isus đavle
Na Širokome Brijegu ćemo čuti anegdotu koja se odnosi na jednu staricu i sportaša crnca. Naime, tako se priča, kad je baka susrela na ulici čovjeka potpuno crne kože ona mu je izgovorila pozdrav: „Hvalje Isus i Marija đavle“. Razumije se da je baka aludirala na to de je đavao crn. Ta zgoda je otkrila nepoznavanje drugih i drugačijih. Prvi put vidjeti crnca na ulici za mnoge je neobično, gotovo nelagodno. Bilo je i zgoda kad su osobe nakon prvog rukovanja s ljudima crne puti pogled bacali na svoju ruku pitajući se jesu li je možda uprljali. Problem predrasude, rasizma i ksenofobije nije poteškoća samo provincijski sredina, nego globalni. Svijet se s više ili manje uspjeha bori protiv rasizma. Snimljene su brojne video poruke u kojima poznati sportaši pozivaju da se zaustavi svaka podjela koja bi imala obrise rasizma. No, čini se, da njihov vapaj ne rađa željenim plodovima.
Da je tomu tako potvrđuje i stravična izjava jednoga od kandidata za američkoga predsjednika Donalda Trumpa. On je govoreći o useljenicima u SAD rekao da Amerika ne smije biti mjesto za smeće. Tu je jasno mislio na ljude iz Meksika i drugih latinoameričkih država. Za njega su imigranti smeće! S takvom strategijom on želi postati prvi državnik svijeta. Samo se potiho ta njegova izjava osudila. Ta izjava, tu sumnje nema, nije kreirana samo u glavi multimilijardera Trumpa, nego je ona, to je očito, dio strategijskoga plana jedne političke opcije koja pretendira doći na vlast. Pitati se što možemo očekivati od vođa za koje su ljudi, oni siromašni i neznatni, smeće? Možemo očekivati kaos.
Val izbjeglica iz Sirije poplavio je Europu. Za takve neće biti mjesta u državama i domovima onih koji su te ljude doveli do takve nevolje da moraju napuštati svoja ognjišta. U ime demokratizacije zemalja na Bliskome Istoku rodilo se nasilje, razbojstva, podjele i nesigurnost. I sada, kad takvi žele pokucati na vrata „učitelja demokracije“ bivaju prozivani smećem. U biti, očekivana je stvar da su za one kojima je novac Bog, ljudska bića suvišak, otpad, smeće. Podizanje zidova na granicama, potezanje bodljikave žice u srcu Europe, pokazuje sav jad, zbunjenost i bijedu suvremene civilizacije koja se urušava a da do kraja nije ni stvorena. To je civilizacija bez sućuti, civilizacija bez Boga, civilizacija za moćne i odabrane. Čak se može bezazlenim smatrati rasistički huk navijača na stadionima, u odnosu na šutnju vladara kaosa koji skrštenih ruku promatraju ljudske tragedije i na njima grade svoj karijerizam.
Problem izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja je bumerang koji se vraća kući. U javnosti se poziva ljude da traže bolji život, a onda se sve čini kako bi se takvima život zagorčao. U njihove zemlje su nasilno uvodili demokraciju koja je urodila bezvlađem, ratom, gladi i gubitkom ljudskoga dostojanstva. Oslobodi nas Gospodine nametnute demokracije koja kao uvoz stiže iz Elizejske palače, londonskih kraljevskih dvora ili Bijele kuće, bilo one iz Washingtona ili Moskve, jer se, vidi čuda, isto zovu.. Sve te institucije su, biblijski rečeno, nalik grobovima koji su izvana obijeljeni, a iznutra je trulež i zaudaraju.
Posavina živi nadu
Župnik u Gornjoj Dubici u općini Odžak fra Velimir Bavrka proveo me je kroz svoju župu. Srušene crkve u srpskoj agresiji su iznova sagrađene. Obnove nije moglo biti jer su ih suludi vojnici potpuno srušili. Pred obiteljskim kućama je sve čisto s puno cvijeća. Posavljaci, tako reče, vole čistoću i red. Posljedice rata i poplave vidljivi su na sve strane. Usput susrećemo njegove župljane. Mnogi svome fratru izgovaraju svoje jade, ali i radosti. Jedna se župljanka žali kako joj je muž obolio i čeka na kemoterapiju u bolnici u Tuzli. Čeka cijelo ljeto. Nikako da njezin muž dođe na red za liječenje. Put do Tuzle je dalek i često odlaze i vraćaju se uzaludno. Ne znam što im je župnik potom rekao. Vjerojatno im nije morao šapnuti tužnu stvarnost da treba davati mito kako bi se u bolnici došlo na red. Jer, u ovoj zemlji lažnoga morala smo naviknuli živjeti s tvrdnjom da novac vrti ondje gdje burgija ne može.
Potom se zaustavljamo pred kućom obitelji Kljaić. Na okupu su djed, baka, majka i njezina dvojica sinova. Muž je na poslu. Djed vedar i šaljiv. Ima on smisla za humor na vlastiti račun. Dok nam je pričao o stravičnoj poplavi koja je pogubila sve živo blago dodao je, uz smijeh, da su od „stoke“ samo on i njegova žena ostali na životu. Dok je izgovarao takvu šalu zračio je nadom i radošću. Majka nama je ushićeno pokazivala fotografije kuće prije i nakon poplave. Ni jednom gestom niti riječju nije kukala ili bilo koga osuđivala. Dapače, govorila je da je to sve Božji znak ljudima. Priča nam kako u školu ni jedno dijete nije išlo u svojoj odjeći. Sve je voda odnijela i moralo se početi iz početka. Dok se vozimo uokolo ostatci pogubne poplave svuda su vidljivi. Vodena stihija ostavila je svoj prljavi trag. No, taj trag prljavštine, što je najvažnije, nije zahvatio ljudska srca. Obitelj Kljaić i brojni drugi smogli su snage za novi početak i bez jadikovanja grade svoju budućnost. Grade je uglavnom sami, bez institucija i sustava. Potpuno su se suživjeli s onom porukom svetoga pape Ivana Pavla II. da treba živjeti u nadi bez ikakve nade. Bosanska Posavina se žilavo nosi s mukama koje su ih zatekle. Mnogi su protjerani sa svojih ognjišta, ali sam duboko iskusio da nije čovjek protjeran iz tijela i duša posavljaka. Ljepo je, kao oni kažu, doći „tam“.
Isil na bugojanski način
Objavljeni su šokantni snimci, kako izvor tvrdi, o zločinu koji se tijekom posljednjega rada dogodio u Bugojnu. Naime, na stravičnoj snimci vidi se kako se pripadnici Armije BiH, koji su sebe smatrali mudžahedinima, igraju nogometa, ili možda fudbala, odrubljenim glavama dvojice Hrvata. I dok smo bespomoćno i u suzama pratili tragediju Tomislava Salopeka, te pokušavali shvatili zločin Isila – Islamske države, vidimo da su ti začetci davno viđeni i to u našoj blizini. To budi oprez, pomalo i strah. Pozitivna je stvar da su predstavnici Islamskih zajednica u Hrvatskoj i BiH osudili takve čine i po ko zna koji put rekli da te osobe nemaju ništa zajedničkoga sa Islamom u ume kojega čine zločine. Ne znam je su li ovi „bugojanski nogometaši“ još živi i kako mogu svojoj djeci i potomcima objasniti da se nogomet igra loptom, a ne odsječenom ljudskom glavom? Uz ovo gotovo svakodnevno se ponegdje pojavi grafit Isila ili izvješena zastava toga pokreta. Uopće ne dvojim da oni koji to ispisuju nisu svjesni što čine. Danas, očito, nije lako biti pripadnik Islama, jer, nažalost, mnoge nedužne i nevine svijet medija poistovjećuju s onima koji su pod okriljem vjerskih uvjerenja uzeli sebi za pravo činiti zločine.
