Većina ljudi krajem listopada i početkom studenoga pohodi grobove svojih dragih preminulih roditelja, braće, sestara, bračnih drugova, djece, rodbine, prijatelja i drugih poznatih i manje poznatih pokojnika. Međutim, kalendarski je današnji dan, 2. studenoga, nazvan Dušnim danom, ili danom kada na osobit način mislimo i molimo za svoje pokojnike.
Dušni dan je dan svih preminulih. To je dan kada mislimo na sve one koji su već prešli granicu smrti. Na neki način oni već u potpunosti pripadaju duhovnom svijetu, jer su prešli preko granice vremena i prostora. Mi kao da ih želimo zadržati, osjetiti. Zato idemo na njihov grob podsvjesno misleći da su tu nekako prisutniji i bliži nego na nekom drugom mjestu.
Dolazimo na grob ili kod kuće palimo svijeću pred slikom nekog nama dragog pokojnika. Oni koji znaju moliti, izreknu tada svoju molitvu. Najčešća je molitva za pokojne ona kojom za njih tražimo vječni pokoj, mir i vječnu svjetlost u gledanju lica Božjega. Činimo to rado, osobito ako nam je pokojnik bio blizak i drag. To nam je prigoda da na taj način izreknemo još jednom svoju zahvalnost onima kojima mnogo dugujemo. Često moramo priznati da u životu ne znamo i nećemo nikada stići istinski za sve zahvaliti. Jedni drugima ostajemo dužnici. Škrti smo katkada i za običnu riječ „hvala“, a isto tako i za geste zahvalnosti i ljubavi. Zbog toga su naši ljudski odnosi često opterećeni nekom nedorečenošću. Htjeli bismo sve to nadoknaditi u susretu sa spomenom, godišnjicom smrti, grobom ili drugim mjestom vezanim uz naše pokojnike. Kao da nam se daje nova šansa: nadoknaditi izgubljeno. Vjerujemo da je to moguće samo u dimenziji vjere, u istini vjere kojom prihvaćamo činjenicu da su naši pokojnici živi u onome koji je za nas svojim uskrsnućem pobijedio smrt, tj. u Gospodinu Isusu Kristu. U Isusu može naše pokojnike i sada doseći naša zahvalnost i ljubav.
Ne znamo kako nas čuju, ali vjerujemo da nas čuju; ne možemo osjetiti njihov pogled, ali vjerujemo da oni sada više znaju i dublje vide nego za zemaljskog života. Sve je tako čudno, a ipak osjećamo da se nalazimo pred tajnom, a ne pred ništavilom. Izmiče nam toliko toga u našem shvaćanju i iskustvu života i smrti, a ne možemo se oteti dojmu da je stvarnost dublja od onoga što mi znamo. To je stvarnost Duha, prvenstveno Duha Božjega, a potom i našeg duha u zajedništvu s Bogom. Zato je ovo dušni dan, tj. dragocjeni spomen hranjen uvjerenjem da ono istinsko, duhovno, ono jedinstveno i osobno što čovjeka čini čovjekom, ne može prestati živjeti.
