U strahovito okrutnome ubijanju poglavito mačetama, bodežima živote je izgubilo gotovo milijun ljudi, većina njih iz manjinskoga plemena Tutsija. Nakon toga ponovno je svijet zaboravio tu malu siromašnu državu, prostorno manju od Hrvatske, istodobno jednu od najnapučenijih u cijeloj Africi. Danas broji oko 6 milijuna stanovnika od kojih je otprilike 70 posto katoličke vjeroispovijedi. Jedino što se danas o toj državi čuje su suđenja za genocid koji se odvijao pred licem cijeloga svijeta.
Međutim, ono što nas zanima ovdje, a što je također donekle palo u zaborav ili uvelike nije bilo poznato, jesu Marijina ukazanja na jugozapadu te države, u siromašnome naselju Kibeho. Prva su to Marijina ukazanja u Africi što ih je i Crkva službeno priznala prije nepune dvije godine. Početak samih ukazanja vremenski se podudara s bijakovsko-međugorskim ukazanjima. U Međugorju su ukazanja počela na Ivandan, 24. lipnja 1981., a u Kibehu 28. studenoga te iste godine. U Međugorju imamo šest vidjelaca, u Kibehu ih je bilo sedmero, ali je Crkva priznala autentičnost ukazanja kod troje vidjelaca. Javno štovanje Marijinih ukazanja u Kibehu odobrio je mjesni biskup još godine 1988., a službeno je potvrđena autentičnost ukazanja prije dvije godine, u lipnju 2001.
Ukazanja su počela u studenome god. 1981. Prva vidjelica bila je Alphonsine Mumureke, a idućih mjeseci Gospa se ukazivala sljedećim vidiocima: Anatalie Mukamazimpaka, Marie-Claire Mukangango, Stephanie Mukamurenzi, Vestine Salima, Agnes Kamagaju i tada još nekrštenomu dječaku-poganinu koji je nakon ukazanja postao katekumen i s cijelom svojom obitelji primio krštenje te uzeo ime Emanuel (Segatashya). Marie-Claire i Emanuel izgubili su živote u spomenutome genocidu. Troje vidjelaca pohađalo je školu što su je vodile časne sestre, a sama su ukazanja počela u školi. Redovita, ali ne svakodnevna viđenja trajala su do god. 1983., a Alphonsine je imala viđenja jednom godišnje, 28.studenoga, do god.1989., kad su i kod nje prestala. U viđenjima se Marija predstavila riječima: “Ja sam Majka Božja” i “Ja sam Majka Riječi”. Kroz to vrijeme Marija se ukazivala vidiocima i pojedinačno a i skupno, pred narodom. Razgovori vidjelaca s Gospom su snimani, pojedinim ukazanjima bilo je nazočno i do trideset tisuća ljudi. Postoje podudarnosti Marijinih poruka u Kibehu s onima iz Fatime i Međugorja. Obraćenje, molitva, čvrsta vjera, post i pokora. ‘Pokora, pokora, pokora!’ Obratite se. Preostalo je još samo malo vremena. Ako se svijet ne obrati, potoci će krvi teći na sve strane. Marija je uporno naglašavala te temeljne biblijske poruke u svojim ukazanjima. Za jednoga ukazanja Alphonsine je padala sedam puta na koljena i zaklinjala Gospu da se sa svojim Sinom smiluje njoj i svijetu zbog nevjere, grijeha i otpada.
Vrijedno je spomenuti ukazanje neposredno nakon svetkovine Uznesenja Marijina na nebo god. 1982., kome bijaše nazočno više od dvadeset tisuća ljudi. Marija se ukazala veoma žalosna, makar je neposredno prije toga slavljen njezin nebeski trijumf. Alphonsine je vidjela Gospu kako plače. Vidioci su drhtali, cvokotali zubima, cijelim se tijelima tresli. Na trenutke su padali na tlo kao mrtvi, za ukazanja koje je trajalo više od osam sati. Vidjeli su strašne prizore, rijeku krvi, ljude kako se ubijaju, ljudska trupla na sve strane, nepokopana, šume u ognju, strašne prizore, nemani, odrubljene ljudske glave. Sve je nazočno mnoštvo bilo u strahu, žalosti, panici.
Za posljednjega ukazanja vidjelici Alphonsini 28. studenoga 1989. zabilježeno je otprilike sljedeće: Nazočno je bilo više od deset tisuća ljudi, bilo je hodočasnika sa svih strana. Oko nje su bili liječnici te biskupska komisija koja je promatrala fenomen. Jedna od vidjelaca imala je u ruci bočicu s vodom što ju je blagoslovila Gospa. Djevojčica je škropila narod vodom iz bočice, a vode u bočici nikako nije nestajalo. Alphonsinino viđenje trajalo je sat i pol. Ona se nalazila na otvorenome gdje je lijevala kiša. Liječnici i biskupska komisija naknadno su utvrdili da su njezina kosa, lice i odjeća bili posvema suhi. Gospa je dala otprilike ove poruke vidjelici:
Svim ljudima: Treba ostati vjeran svomu pozivu i moliti, obraćati se i činiti pokoru, biti poslušan Crkvi, ljubiti Crkvu, biti vjeran Evanđelju i crkvenoj hijerarhiji.
Patnicima: Neka ne zaborave da je najvažniji spas duše. Isus je sam mnogo patio na križu. Treba prikazati patnju zajedno s Isusovom patnjom. A neizlječivi bolesnici neka budu svjesni da nema ničega ljepšega od srca koje svu svoju patnju prikazuje Bogu. Prinesite svoje patnje i svoja srca Bogu.
Mladeži: Reci im da ne ugrožavaju svoju budućnost pogrješnim načinom života koji se bolno odražava u kasnijem životu. Ne izgubite nebo zbog svijeta. Mladež ima dovoljno snage da bije dobar boj. Mladež koja usrdno moli treba nastaviti s molitvom i neka se ne obaziru na one koji im prigovaraju da tako gube svoje vrijeme. Tko moli, primit će svoju plaću. Molite, molite, molite - i slijedite Evanđelje moga Sina.
Obiteljima: Imajte pred sobom i razmišljajte teške prilike i kušnje Svete obitelji iz Nazareta koja je živjela svoj težak život u velikome siromaštvu. Ne zaboravite da je Bog moćniji od svega zla u svijetu.
Bogu posvećenim osobama: Vaš je život veoma važan u Božjim očima. Ostanite vjerni svojim zavjetima! Napose svećenici trebaju prikazivati sami sebe dok prinose misnu žrtvu.
Moćnicima ovoga svijeta: Pozvani su služiti. Kad pljačkaju druge, urušavaju službu na koju su pozvani. Dijelite s ostalima, ne ubijajte, ne progonite, poštujte ljudska prava. Jer, kad se ogrješujete o ljudska prava, ne ćete imati nikakva uspjeha, i sve će vam se razbiti o glavu.
Intelektualcima: Njima je dat razum da pomažu drugima doći do spoznaje istine koja je Bog. Uvreda je i izrugivanje Boga pristajati uz ateizam i priznavati se ateistom.
Svima nazočnima: Sve vas ljubim, sve vas ljubim, sve vas veoma ljubim! Ne zaboravite moju ljubav prema vama te da k vama dolazim iz ljubavi. Ove poruke ne će samo u sadašnjemu trenutku nego i u budućnosti polučiti mnogo dobra i blagoslova.
Sve te riječi govore za sebe. Riječi nebeske Majke su samo zbog nas i naše sreće i spasenja. Genocid se mogao izbjeći da se Ruanda obratila. Sve je to dokaz koliko joj je stalo do nas i našega spasenja. Hoće da čujemo njezin majčinski glas.
Da nismo bili svjedoci onoga što se dogodilo u samoj Ruandi doskora nakon posljednjih ukazanja, rekli bismo da je to samo apokaliptično viđenje i ništa više. Međutim, Gospa je pokazala djeci ono što se odvija u svijetu, ali isto tako i ono što će se dogoditi i u njihovoj domovini ako se ne obrati. Gospa je pripremila vidjelicu Agnes na ono što će uslijediti i u samoj njezinoj obitelji. Vidjela je u ukazanju i svoje roditelje ubijene u Kibehu. Isus ju je podsjetio da je jedini smisao i sadržaj života stići k njemu i biti u društvu s njime. Treba čitati znakove vremena, Božje zahvate u našemu vremenu, znakove koje nam šalje preko svoje majke Marije.
Nakon brojnih ukazanja na Zapadu, čini se kao da se Nebo okrenulo u drugome smjeru. Naime, posljednja priznata Marijina ukazanja na Zapadu su ona u Belgiji iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Dvojimo da bi Crkva na Zapadu priznala šezdesetih ili sedamdesetih godina prošloga stoljeća da se dogodio neki novi Lurd zbog velike odbojnosti prema ukazanjima i omalovažavanju Marijina lika u teologiji i praksi.
Nisu li možda odbojnost Zapada prema ukazanjima, racionalizam, materijalizam, sekularizacija, te tolike društvene bolesti i nevjera razlogom da se Marija okreće prema drugim mjestima i kontinentima, gdje će je ljudi lakše prihvatiti? Možda upravo u tome surječju treba govoriti o ukazanjima u Kibehu i Međugorju.
U Kibehu je mjesni biskup odmah postupio sukladno pastoralnoj razboritosti, otvorenom i kritičkom vjerom, okružujući se mjerodavnim savjetnicima i komisijama, liječničkim i teološkim, da bi mogao donijeti pravorijek s obzirom na događaje koji su se odvijali. Bio je svjestan da Bog djeluje u svijetu, da Bog nije neki daleki i apstraktni ‘smisao’ koji treba tražiti. Bog je to koji djeluje kroz cijelu povijest, još od Abrahamova vremena, birajući sebi malene i neznatne, koji nisu ‘ni proroci, ni proročki sinovi’, nego obični pastiri, čuvari goveda i uzgajivači ‘divljih smokava’, kako će odgovoriti Amos u Starome zavjetu onima koji su ga odvraćali da ne prorokuje i ne govori u Božje ime. Bog govori i u našim danima, zorno i vidljivo, jer je u Isusu Kristu postao čovjekom i ostao bliz svakomu čovjeku. Želi nam posredovati puninu svoga božanskoga života.
Priznanjem ukazanja u Kibehu mjesni biskup moli i nada se da Kibeho postane nacionalnim središtem i svetištem pomirenja svih u Ruandi te da Marija vodi svoj puk prema miru i pomirenju. Marija je u svojim ukazanjima napose naglašavala molitvu krunice sedam žalosti BDM, a svetište koje se podiže u Kibehu bit će posvećeno Žalosnoj Gospi.
Ova ukazanja u Africi poziv su tome kontinentu ali i cijelom čovječanstvu za ponovni obrat k Bogu. Mi smo na Zapadu zamijenili nadahnuće s tehnokracijom, duhovni trud i rast željom da čovjek ima uvijek sve nadohvat ruke, zamijenili smo kršćansku ljubav, nasljedovanje Isusa i prihvat vlastitoga križa i patnje, kao izvoru milosti sa senzualnošću i sjetilnošću. Svijet ne će spasiti naše ideologije niti tehnokracija ili pak elektronička industrija. Marija nas poziva na hod prema izvorima vode žive.
Spomenimo da dvije velike afričke rijeke, Nil i Kongo, izviru upravo u području Velikih Jezera, u Ruandi. Kao da i ta simbolika želi poručiti svima gdje je voda čista, te tko je Izvor vode za nas, i gdje je Rijeka što natapa Božji grad, Crkvu i svijet.
I Kibeho i Međugorje su samo znaci i pozivi Neba da premislimo svoje putove. Svijet ide prema samouništenju, izručujući se grijehu i zlu, očekujući lijek i ozdravljenje od tehnike i napretka. Više nego ikada treba nam danas pomoć s neba, da nas oživi, natopi, kao zemlju suhu, žednu, bezvodnu. Svijet treba Krista. Na nama je ponuditi ga.
Mostar, 20. siječnja 2003. Fra Tomislav Pervan, OFM
Dopuštenje za objavu ovog teksta ekskluzivno i isključivo vrijedi za portal medjugorje-info.com
