S jedne strane, kroz svjetlo okrutnosti ovozemaljskoga života i međuljudkih odnosa: prisilni popis stanovništva, rođenje u štali, progonstvo od početka, bijeg u Egipat. Na taj je način davalo simbolički prostor i egzistencijalnu snagu svima koji su samim svojim rođenjem već unaprijed stavljeni u podređeni položaj. Isusovo je rođenje u tom svjetlu postajalo energijom iz koje i od koje su mogli živjeti svi zakinuti.
S druge strane, njegovo je rođenje stajalo i u drugom svjetlu, onom nebeskom: otvaranje nebesa, pjev anđela, zvijezda repatica i poklon mudraca, anđeo koji se javlja pastirima i kasnije Josipu u snu. Time se otvarao neviđeni prostor svima koji su na bilo koji način zakinuti. Tako je Kristovo rođenje spajalo dva svijeta, nebeski i ovozemaljski. Nije magično dokidalo patnju, ali ju je prosvjetljivalo, nije ukidalo smrt, ali ju je osmišljavalo, nije dokidalo socijalne razlike, ali je podjarmljenima ulijevalo nadljudsku, nebesku snagu za promjenom i duh ispunjalo nadom.
