Božić je bio obavijen velom tajne, poznate samo onima koji vjeruju.
Možda upravo zato volim američku tradiciju božićnih priprema koje započinju ubrzo nakon Dana zahvalnosti: radio stanice koje puštaju isključivo božićnu glazbu; ukrašavanje kuća; postavljanje lampica i borova na gradske trgove i ulice... Volim gledati kako ljudi polako ulaze u božićni duh – svatko na sebi svojstven način – neki iz ormara vade svoje omiljene crvene i zelene pulovere; neki pišu i šalju čestitke veoma rano; neki se posvećuju molitvi radeći inventuru svega što raduje njihova srca, ispunjenih i neispunjenih snova i nadanja, suočavajući se s prazninom koju je ostavio gubitak voljene osobe; neki traže načine kako doprijeti do onih manje sretnih...
Primiti istinski dar Božića – samoga Boga
Ja u to vrijeme putujem i pjevam. Nudim koncertno iskustvo - Božićnu priču ispričanu kroz oči dijeteta koje žudi vjerovati, nadajući se da ću, na sebi svojstven način, omogućiti ljudima da dožive blagdanski duh. Također pjevam o, naizgled nemogućoj 'borbi' da uskladim pripreme u svom domu (kako bih stvorila magične trenutke za svoju obitelj) i pripreme u svojoj duši (kako bih bila mirna i spremna primiti istinski dar Božića – samoga Boga).
Svida mi se kako za vrijeme Adventa svijet (sekularni svijet) stvara filmove, glazbu, predstave – sve kako bi osjetio više dobrote, više nježnosti i više velikodušnosti nego inače. Volim kako su ljudi spremniji otvoriti svoja srca da povjeruju, baš kao što su to činili dok su bili djeca. I kada to učine, zaista osjete istinsku bit Božića.
I da, ukrasi, mirisne svijeće, zlatni i srebrni sjaj i sve lijepe zvijezde i anđeli – sve to je izvanjsko, tek pozadina koja potiče i budi naša srca da srušimo zidove koje smo sagradili oko sebe. Pjesma, miris, zvijezda na vrhu božićnog drvca, trenutak nježnosti može probuditi sjećanje na vrijeme kada smo, kao djeca, voljeli i vjerovali bez straha. Sve ovo izvanjsko je samo okidač za ono što ja žudim iskusiti u sebi – istinski dar Božića, samoga Boga.
Opipljiva sloboda koju pronalazimo u Bogu
U jednom nastupu ove godine nisam otpjevala tu pjesmu o izvanjskoj pripremi za Božić. Bio je to nastup u državnom zatvoru visoke sigurnosti - Lancing, Kansas. Prije negoli smo počeli, rečeno nam je da neki od tih ljudi više nikada neće slaviti Božić izvan zatvorskih zidina. U kapeli nije bilo nikakvih ukrasa, kao ni na hodnicima ni u uredima kojima smo imali pristup. Nije bilo mirisa kuhinje koji bi mogao potaknuti sjećanja ovim ljudima. Ali mi smo pozvani da im donesemo glazbu. Glazbu koja ima snagu prodrijeti u dubine ljudskog srca. Pozvala sam ih da krenu sa mnom na ovo putovanje i poslušaju priču o Božiću dječjim ušima – po prvi puta.
Dok sam pjevala, pitala sam se koliko njih se zaista želi prisjetiti svog djetinjstva, koliko ih je bilo istinski voljeno, koliko ih je odraslo bez roditelja ili u okolnostima koje su ih navele da donesu odluke koje su donijeli. Znala sam da su se ti ljudi već zagledali u svoja srca i sami si postavili ista pitanja – u suprotnom, ne bi niti bili pozvani da poslušaju koncert. Za vrijeme pjesme „Glorija“, nekoliko snažnih muških glasova mi se pridružilo. Potom još nekoliko, pa još nekoliko, sve dok kapela nije bila ispunjena opipljivim duhom nade, radosti, ljubavi i slobode. Onakve slobode kakvu pronalazimo samo u Bogu.
Nemojmo dar Božića zadržati samo za sebe nego dopustimo cijelom svijetu da ga primi. Podijelimo ga kroz svaku lampicu koju upalimo, kroz svaki Facebook status koji objavimo i svaku čestitku koju pošaljemo. Krenimo i korak dalje ovog Božića, izađimo na periferiju i stvorimo uspomene i onima koji bi zbog svojih životnih okolnosti mogli biti ostavljeni sami u najtamnijoj zimskoj večeri misleći kako je Božić rezerviran samo za one koji vjeruju.
