Voajerizam, egzibicionizam, kič, šund, ubijanje intime, ispraznost, groteska, redikuloznost, općenito „trash“ ukus i mentalitet, nedostatak bilo kakve moralne svijesti, infantilnost i banalnost – sve je to reality show „Big Brother“, ali ne samo to – riječ je o eksperimentu manipulativne psihologije nad skupinom ljudi izoliranih u kontroliranim uvjetima koji se zbog novca, šuplje popularnosti i warholovskih pet minuta slave, daju kao zamorci zatvoriti u BB-kuću, u laboratorij od tristotinjak kvadrata gdje će provesti nekoliko mjeseci odvojeni od vanjskoga svijeta. Koja je svrha takvog eksperimenta koji traje godinama kao globalni projekt? Gledajući samu šarenu fasadu: profit i najprizemnija zabava poradi zabave, ali iza fasade kriju se i neki sasvim drugi ciljevi.
Autor ovoga teksta nije bio među milijun i sedamsto tisuća gledatelja koji su bili preznatiželjni prvog vikenda prikazivanja nove sezone regionalnog, „jugoslavenskog“ Big Brothera, ali je naknadno za potrebe ovoga članka pregledao internetske i medijske resurse, snimke i odjeke. Nemam živaca za gledanje negledljivog, no ostaje pitanje – na koje nije lako dati odgovor – zašto masa ljudi gleda takve sadržaje? Zašto se milijuni ljudi daju navući na nešto što čak ide i protiv prirodne ljudske psihologije? Naime, kad gledamo film, onda gledamo jedno manje ili više umjetničko djelo koje ima svoju estetiku i poetiku, radnju i subjektivno vrijeme usklađeno s ljudskom percepcijom – sat i pol do dva sata jedan dobar film može zadržati našu pozornost. To je sadržaj koji ima svoju svrhu, svoju poruku, smisao, svoju unutarnju dinamiku.
Reality show poput „Big Brothera“ prikazuje nam niz čudaka, ekscentrika i ljudi sklonih egzibicionizmu u realnom vremenu, nudi nam sadržaj njihove svakodnevice u konstruiranim uvjetima, prati njihovo ponašanje u stvarnom televizijskom vremenu lišenom ritma koji bi ljudsku percepciju usmjerio na bitno – gledatelj gleda sve ono što je i nefilmično, što bi u dokumentarnom ili igranom filmu bilo montirano, skraćeno ili dorađeno. Sve je to ogoljeno od bilo kakve televizične estetike i poetike. Ovdje se gledatelj pretvara u voajera koji je kadar satima gledati bezvezarije, kako neki likovi sjede, naklapaju, brbljaju, svađaju se, leže u svojim posteljama i sve češće se valjaju pod plahtama…To bi bilo kao da odemo u kino i gledamo sat vremena kako se netko tušira ili sjedi na toaletu. Čudim se jer ništa dosadnije i ispraznije nisam vidio od Big Brothera, a pogledao sam ga u prvim sezonama ukupno petnaest minuta i odustao iz razloga zdrave pameti, ponajprije. Čudim se – zar je toliko ljudi kojima puka znatiželja i voajerizam nadvlada dostojanstvo i zdrav razum? Zar toliko ljudi voli ćiriti u svakodnevicu drugih ljudi? Prepoznaju li sami sebe u tim ekscentričnim likovima koji nemaju ništa pametno svijetu reći?
Big Brother je dvosmjerni projekt. Socijalni, društveni i psihološki eksperiment koji promatra ponašanje ljudi-zamoraca u BB kući, i koji ujedno odgaja publiku kao vlastitu voajersku masu i navezuje je na svakodnevna događanja u svom „realityju“ i na poistovjećivanje s određenim likovima. Psihologija koja stoji iza Big Brothera ispituje ljudsko ponašanje prema određenim obrascima i stereotipima tzv. političke korektnosti, motri dokle su neki ljudi spremni ići u svom samo-poniženju i što su sve spremni učiniti da bi se domogli obećanog novca, i kako publika reagira, koga simpatizira i tko joj se sugerira kao omiljena paradigma. Uvijek je sve to u skladu s liberalističkim i konzumentskim mentalitetom novoga doba i gender-ideologije. Ljude se odgaja da prihvaćaju „različitost“ i „drukčijost“ kako je vidi Big Brother.
Cilj je ovakvih projekata uvijek ideološki, bilo u smislu promoviranja liberalnih (a)moralnih stereotipa, bilo u smislu politike i stvaranja nove balkanske kohezije kroz naizgled bezazlen okvir zabave. „Regionski“ Big Brother ove sezone okuplja 14 „natjecatelja“ iz Hrvatske, Srbije, Bosne, Crne Gore i Makedonije. Njegov „post-jugoslavenski“ štimung je zapravo show za novo balkansko bratstvo, makar delegati takve ideologije bili nesvjesni „freakovi“ koji nemaju pojma kakvim sve eksperimentima služe. Birani su po nacionalnom ključu ali i po ključu što veće redikuloznosti, tako da iz godine u godinu Big Brother nalikuje na malnarovski reality tipa Noćne more, a „regionski“ projekt pseudojugoslavije s beogradskog Košutnjaka prije može postati neka nova Republika Peščenica nego novo „pobratimstvo lica“ u balkanskom skučenom svemiru.
Ne znam koliko su demijurzi Big Brothera, skriveni duboko iza kulisa i nevidljivi infantilnom auditoriju, svjesni da groteska prije poništava krajnje ciljeve nego što ih afirmira, ali ako im je groteska namjerna da bi show doveli do apsurda, ako im je motiv rugati se čovjeku i njegovim manama, i pritom eksploatirati te jadnike zatvorene u BB kući za medijski profit, ako pak u svemu ovome nema više nikakve logike, onda se ne zna što je gore – ideološki predumišljaj i manipulacija ljudima radi skrivenih političko-psiholoških ciljeva, proučavanje ljudske psihologije svedene na najprizemnije reflekse i najbanalnije svakodnevno ponašanje i razmišljanje – ili amoralna stihija, bezumno sprdanje sa svim i svačim, sumrak vrednota, ljudskog dostojanstva, mrak koji se gledateljima prodaje kao njihov odraz u ogledalu, i pritom nema ni morala, ni pameti ni granica ispod kojih se neće ići, onda je to još veći sumrak televizije kao medija upregnutog u službu Big Brother psihologije dobrovoljnog nadzora, gdje se mase navikava na svijet koji nas čeka – orvelovski svijet u kojemu bi svi mi trebali biti stanari jedne velike, globalne BB kuće, snimani na svakom koraku, suspendirane intime, pod budnim okom Velikoga Brata! Sintagma Veliki Brat ne budi nikakve ugodne asocijacije, pogotovo ne onome tko je čitao Orwellovu „1984.“ – a zasigurno je stanari BB kuće i milijuni gledatelja nisu uopće ni pročitali. Da jesu, oni pametniji bi se zamislili, jer jezovitije knjige nisam u životu čitao, s tako beznadnim i pesimističnim završetkom. Jezovita je zato što nije fikcija, nego moguća projekcija i anticipacija naše stvarnosti.
Big Brother, odnosno njegov metalni demonski glas je parodija Boga svevladara, nevidljivog poganskog, sveprisutnog božanstva. Njegovo prisuće nije fizičko, ili barem nije vidljivo, ono je na neki način transcendentno i motrilačko, njegov identitet je apstraktan, on je neki nevidljivi nadzornik kojemu se stanari kuće ispovijedaju, s kojim razgovaraju u tzv. ispovjedaonici koja je čista poruga i parodija ispovjedi u Katoličkoj Crkvi. Zamorčad u BB kući se pred tim grotesknim Glasom ispovijeda smrtno ozbiljno, oni tu plaču, smiju se, govore o sebi, a „ispovijed“ se odvija pred milijunskim auditorijem. Najstrašnije od svega je činjenica da nakaznost ovakvog ubijanja ljudske duše i njezine intime uzbuđuje mase, i da su od toga stvorili zabavu. Taj teror ispraznosti trajat će mjesecima do svoga klimaksa, a pobjednik showa otići će doma sa stotinjak tisuća eura kao da je osvojio sam Olimp. Postat će heroj ili heroina „regiona“, mediji će o njemu još neko vrijeme romoriti dok ne padne u zaborav. A kad cirkus ponovno krene granice degutantnoga samo će se pomicati.
I ove godine aktualni društveni stereotipi su zastupljeni: imamo transvestita iz Makedonije, „vampiricu“ iz Splita, romske blizance gejeve, zagrebačkog beskućnika, sarajevskog metroseksualca itd., a sudeći prema trendovima, mogli bi tipovati već da će pobjednik ovogodišnjeg „Big Brothera“ biti ili fetiš-policajac transvestit iz Makedonije ili romska obitelj Vasić, odnosno njihovi feminizirani gay blizanci. Sve skupa je toliko groteskno i jadno, da ne može biti smiješno. Ogledalo koje autori takvog showa turaju pod nos onima koji ga gledaju, može biti samo odraz najnižih poriva koji karakteriziraju civilizaciju koja je izgubila sve skrupule, i koja se pretvorila u Kaligulina konja ili u Neronovu poeziju. BB je simptom dekadencije televizije kao medija koji postaje medij gole manipulacije, uništavanja ljudske psihe i moralne svijesti, a ujedno za nevidljive eksperimentatore predstavlja i zadnji stadij proučavanja kako putem tako svemoćnog medija početi kontrolirati ljudski um, navike, nazore i svakodnevni život, kako ismijati i razoriti sve istinske ljudske vrednote. Zato je jedini izlaz učiniti ono što je za pogansko božanstvo ili BB zloduha najveći grijeh: isključiti sliku i ton. Dok još smijemo.
zoranvukman.com
