Prvo što odmah moram naglasiti jest da je vjera za mene potraga, a ne nekakav čudotvorni lijek koji će preko noći riješiti sve moje probleme. To je ono sto me je svih ovih godina fokusiralo na putu kroz život pa tako i kroz sport kojim se bavim, a isti je prepun zamki, odnosno utjecaja materijalnog koji donosi niz „lagodnosti“ kako bi ti „olakšao“ život. Sad kad je određeni put prijeđen mogu otvoreno govoriti o onome s čime sam se susretao, iako da me krivo ne shvatite, u današnjem svijetu riječi u većini slučajeva ostaju prazno slovo na papiru te gube težinu zbog vremena u kojem živimo gdje ljudski mozak zbog utjecaja medija koji konstantno siju atmosferu beznađa bilježi samo slike. Ali nadam se da će moje riječi doprijeti do ljudi, iako sam se uvijek svojim djelima trudio utjecati na druge te zato mislim da oni koji me poznaju mogu najbolje posvjedočiti nalazim li se na pravom duhovnom putu ili ne.
Kako danas živite svoju vjeru?
Jako često, gotovo svaku večer, radim ispit savjesti, razmišljam o danu koji je prošao i trudim se popraviti svoje ponašanje jer za mene grijeh nije mrlja koju treba očistiti već zamoliti za oprost i pomiriti se. Kadar sam oprostiti drugima koji su me uvrijedili jer sam doživio iskustvo oprosta s Bogom, doduše katkad oproštenje doživimo od ljudi, ali nažalost danas sve rjeđe. Tri riječi određuju ljude, kako kaže Papa Franjo, a one su: molim, hvala i oprosti. Jako često čitam Psalme, nasumice ih otvaram i razmatram, čitajući ih pokušavam shvatiti sto mi Bog želi reći.
Jeste li od malih nogu slijedili pravi Kristov put ili ste imali određeni trenutak u životu zbog kojeg ste odlučili intenzivnije živjeti svoju vjeru?
Nisam preko noći spoznao da je duhovnost krajnji oslonac moje individualne sigurnosti. Vjeru tražim srcem i zahvaljujem svojim roditeljima koji su mi u mladosti usadili svijest o tome što je dobro, a što loše. Mislim da je to bio dobar korijen u meni koji mi je olakšao da sve te mozaike koji su oko mene počnem slagati u jednu cjelinu koja se zove Bog. Jak utjecaj na mene imale su duhovne vježbe svetog Ignacija koje predvodi utemeljiteljica zajednice Injigo dr.sc. Marica Čunčić, kroz razmatranja Isusova života najdojmljivija mi je bila spoznaja osjetiti Isusa kao živo biće, kao čovjeka u svemu nama slična osim u grijehu. Kao da sam stupio u osobni kontakt s Bogom. Sve je to potraga kako ja to nazivam koja me kreira kao čovjeka, kao osobu koja želi biti bolja, koja želi odbaciti svoj ego i ponekad svojim životom svjedočiti kao sta ja to upravo sada činim.
U Međugorje sam prvi put otišao 2001. nakon neuspjelog transfera u Francusku i tu je počeo moj put k vjeri, koji je uza sve uspone i padove nakon teške operacije oca 2006. zaživio u meni na pravi način.
Suprug ste i otac troje djece. Recite nam što obitelj znači za Vas i koliko je obitelj važna u životu svakog čovjeka?
Zajednička obiteljska molitva, nedjeljna misa, pričest, okupljanje šire obitelji oko nedjeljnog ručka stvari su bez kojih ne mogu, a mislim da rijetko tko može. Bez toga mislim da bih imao osjećaj nesigurnosti i straha koji bi pokusao nadoknaditi raznim ispraznostima koje današnji svijet svakodnevno nudi na pladnju. Baš taj osjećaj sigurnosti koji dobivaš preko svoje obitelji najviše mi je pomogao da shvatim da ne budem sudac drugima i da se moram suočiti sa vlastitim grijehom, jer kad čovjek počne pobjeđivati sam sebe, svoj ego, može krenuti u život prihvaćajući druge ljude pogotovo one svjetonazorski uvjetovanim razlikama.
Ta potraga traje cijeli život, sve do moje smrti i na tom putu koji ima određene faze dođeš do trenutka kad kao glava obitelji osjećaš odgovornost za svoju suprugu i za svoju djecu. Počne ti se javljati osjećaj kako ne smiješ podbaciti. Meni je s obzirom da sam igrao u Rusiji na trenutke razdvojenost od njih pomogla da shvatim koliko je ona važna i koliko je potrebno zajedništvo unutar nje same da bi sutra naša djeca mogla imati zdrav i normalan život u ovim „modernim“ vremenima koja promiču nekakve ljudske slobode gdje je sve svima dostupno. Djeci, supruga i ja, želimo u odgoju dati sigurnosno uporište kroz vjeru i jedno od moralnih elementarnih zakona: činiti dobro i izbjegavati zlo.
Prije početka utakmice mogli smo Vas vidjeti kako se molite. Imate li neku određenu molitvu?
Prije svake utakmice molim molitvu „U ime Isusovo...“ kojom se nastojim zaštiti od „vanjskih“ utjecaja i zazivam Duha Svetoga da se vrši volja Njegova, a ne moja jer moja je obično da želim pobijediti haha. Molitva je način odupiranja prema današnjem načinu života.
Posjećujete li možda neka svetišta i što ponesete iz tih mjesta?
Jako često odlazimo u prirodu, u Međugorje odlazimo također. Ne odlazimo tražiti čudesa nego zahvaliti za naše živote, zajedništvo i ljubav koju nam Bog pruža. Međugorje je za mene osobno posebno mjesto, jer je tu počelo obraćenje mene i moje supruge, ali Međugorje treba živjeti svaki dan, u svakodnevnom životu, u bilo kojoj Crkvi ili obitelji gdje je Bog prisutan. Baš nakon prvog posjeta Međugorju, kada sam kupio majicu s likom Majke Marije, u sljedećoj utakmici zaigrao sam odlično te svojim obranama donio pobjedu svom Hajduku.
Možete li nam izdvojiti neki poseban trenutak iz svoje karijere koji svjedoči da Vas je vodila Milost Božja?
Tu sam najviše osjetio Božju prisutnost i ta je utakmica na meni ostavila veliki pečat mog daljnjeg duhovnog razvoja.
Može li se u isto vrijeme biti i popularan i „prizeman“ i oduprijeti se svemu onom što popularnost donosi, budući da nas kršćanstvo uči poniznosti?
Promjena nabolje postala je za mene imperativ, svaki dan, svaki trenutak analizirati svoje postupke i ispravljati ono što je loše. Jedino tako može moje postojanje ili poslanje na ovoj zemlji imati nekakvog smisla a naravno sve to sutra prenijeti na svoju djecu. Moramo shvatiti da se nas život temelji na prijateljstvu i odnosu sa drugim ljudima, a na nekakvoj utrci za novcem ili naklonosti drugih kroz skupe automobile, kuće ili odjeću. Život pred nas stavlja moralna pitanja i mi svoja načela u djela provodimo ili ne provodimo. Hoću kazati da svaki čovjek ima svoj životni put obraćenja i svi padovi mogu poslužiti za izgradnju na dobro jer Bog i po krivim crtama piše pravo. Padovi nam služe da bi spoznali svoju ljudsku slabost i dopustili Gospodinu da ide ispred nas i da nas mijenja. Treba znati podnositi određene životne teške trenutke jer nam ono daje plodonosnu snagu, nije to nekakav mazohistički stav nego treba prihvatiti da nam život postavlja granice.
Kako se kršćani mogu istrgnuti iz današnjeg svijeta koji nudi mnogo toga što odvodi krivim putem i kako djecu zaštiti od svega toga?
Kroz današnji sport mogu najbolje shvatiti ljudsku prolaznost jer je toliko nemilosrdan da nakon jedne dobre utakmice si nekakav heroj, a nakon druge lošije najgori si igrač nas svijetu. Svijet je postao okrutan i nema mjesta za „poražene“, pogotovo u našoj Hrvatskoj gdje dominira gubitak nade i gdje ljudi, kao nigdje drugdje, misle da će netko drugi riješiti njihove probleme. Za sve to ti je naravno potrebna nekakva vrsta obnove i eto iz dana u dan. Bez vjere to za mene nije moguće. Bez pravog, istinskog, Božjeg autoriteta nema slobode. Svjedoci smo da odnos sa djecom postaje sve vise tehničke naravi, da je „lakše“ gurnuti djetetu mobitel u ruke ili upaliti Big Brother, nego mu se posvetiti na pravi način kontaktom, tj. zajedničkom igrom ili razgovorom. Djeca upijaju ponašanje roditelja, oni su njihova slika. U nogometu roditelji legalno prodaju svoju djecu te preko njih nastoje riješiti svoje probleme, nedostaje suosjećanja za druge te svi očekuju da se netko drugi mijenja. Čim neko narušava nekakav naš komoditet postajemo sve sebičniji. Sve su to primjeri svakodnevnice te zbog tih zamki ja sam uvjeren da možemo mijenjati samo sebe a ne druge. Bez prave vjere, priznali mi to ili ne, jako teško ide.
Evo u moru medija koje danas postoje na Božić se pokreće i Laudato obiteljska televizija s kršćanskim vrednotama. Treba li takva televizija Hrvatskoj?
Raduje me pokretanje Laudato obiteljske televizije jer će ona biti jako moćan medij i sigurno tako će se još koja duša po njoj spasiti i naći put koji svi mi tražimo, bili u vjeri ili ne.
