Što drugo može biti normalno, zdravo i ljudsko, ako čovjek u majčinoj utrobi više nije - čovjek? - odgovara za Dnevno, pater Marko Glogović na pitanje kako komentira činjenicu da je abortus vodeći uzrok smrti na svijetu danas
Pater Marko Glogović, poznatiji kao svećenik nerođenih, utemeljitelj udruge Betlehem i istinski borac za svaki začeti život u opširnom intervju za Dnevno.hr otkriva zašto pobačaj baš nikad neće pobijediti život i milosrđe Isusa Krista!
Koji vam osjećaj pruža služenje nerođenoj djeci, trudnicama i samohranim majkama?
Moje poslanje danas i ovdje zapravo je mnogo više od pukoga osjećaja, to je i nužnost i dužnost, iz kojih proizlazi velika radost, jer mogu sudjelovati u djelima Božjega milosrđa prema njegovima najmanjima i najslabijima. Dobro kažete: to je služenje. Želim služiti, usprkos svojim slabostima, želim da se Gospodin poslužuje mojim srcem i rukama da se spase nevina djeca, duše ljudi, naš narod i svijet. Netko je zlobno rekao: „Kad shvatiš da Bog ne postoji, sve je dozvoljeno.“ Ja sam davno shvatio da Bog postoji, da je Bog uvijek i u svemu Ljubav, da baš zbog ljubavi nije sve dozvoljeno i da svi imamo slobodu izbora. Moj je slobodan izbor služenje najmanjima, osobito onima kojima takozvani veliki i pametni i imućni oduzimaju ono osnovno pravo, pravo na život. To je služenje svakako teško, riječ je o duhovnoj borbi i o sudjelovanju u patnji nevinoga Isusa Krista u malenima, nevinima, u tom ratu za duše zloduh poduzima sve, da čovjeka sroza i shrva. Bez Božjih zakona kao orijentira, čovjek je izgubljen, i u tami ne pronalazi puta. Zato danas vlada ovo veliko otuđenje, krize na svim nivoima, stresovi i autodestrukcija, te nesnošljivost prema drugima. Međutim, ovo naše služenje životu je ispunjeno i konstantnom, neopisivom radošću, osobito kada mogu vidjeti, držati pa i krstiti dijete koje se „nije smjelo roditi“. U protekloj sam godini, razgovorom i molitvom, ne prisilom nijedne vrste niti pukim nagovaranjem, nego utjehom i ohrabrenjem, spasio oko pedeset nerođene djece pred usmrćenjem pobačajem. Tako da jasno razotkrivam odurnu laž, da je trudnicu u problemima nemoguće i nepotrebno uvjeravati da rodi, ako ne želi. Tu su i svi ostali naši volonteri… A tek tisuće molitelja, druge udruge, ljudi pred bolnicama… Mi ne tražimo ni pohvalu ni slavu, samo bih poželio da se zna da postoje oni, i kršćani i nekršćani, koji nisu podlegli lažima i prijevarama svijeta i da se nama zaista mogu obratiti svi, koji vole čovjeka, koji traže Boga, kojima nije ispran mozak, koji čuju glas savjesti, koji još vjeruju u dobro. Želim, mogu i hoću pomoći! Uopće me ne opterećuju masoni, genderisti, feministi: Gospodin sve vodi, on daje snagu, u meni gori čežnja da Isusa donesem svima, osobito onima koji su vrlo daleko od njega, i pokušavam stavom beskompromisnoga milosrđa to pokazivati, svima. Osjećaji – kako kažete – zapravo su poprilično nevažni, jer su nestalni, jer ovise o serotoninu i temperaturi, o tolikim drugim izvanjskim situacijama i ljudima i doživljajima… Ja ne molim i ne radim za život zbog osjećaja, možda i usprkos osjećaja! Sluga sam beskorisni i radim za vječnost, ono što mi pruža snagu nije osjećaj da radim dobro, nego isključivo Božja milost koja me iz dana u dan krijepi i diže iz mojih bijeda i slabosti. Osjećam sada, da je moj odgovor predug (haha).
Kako ste došli do te službe, postoji li neki događaj zbog kojega ste odlučili služiti baš ovim ljudima?
Kopkam već godinama po teologiji i filozofiji ali ne nalazim odgovora na pitanje Božje logike. Tako, totalno mi je nelogično i nerazumljivo da Gospodin ima toliko strpljenja sa mnom, da uporno tolerira moje greške, da mi je tako neizrecivo i stvarno milosrdan. Nedokučivo mi je Božje usmjerenje i nadahnuće, da utemeljim jedan apostolat za život, ja, koji sam bio i ostao buntovna, neposlušna, ignorantska, neprilagođena, lijena, neumjerena, tvrdoglava i samovoljna šaka jada. Jedino što imam lijepe titule, ali ono, baš cool. Na primjer: „Mnogopoštovani“. To bih si negdje tetovirao, još biram mjesto na klero-tijelu. Ozbiljno, imao sam čvrsto zacrtani put i točno određene zamisli za svoj život, ali sve je krenulo i ispalo fundamentalno drukčije! Želio sam pobožno uživati u samostanskomu miru, puno čitati i proučavati, baviti se poviješću i umjetnošću; u duši sam, naime, pjesnik (između ostaloga, inicijator tzv. smjera: klerezije, klero-poezije). Međutim, Gospodin me milostivo „oslobodio“ mojih planova i danas sam više na terenu negoli u samostanu, posjećujem braću beskućnike, zatrpan sam pelenama i maramicama za guzu, svakodnevno imam razgovore u širokom smislu pojma „života“: od onih koji ne žele djecu, do onih koji silno žele a ne mogu imati djecu. Da ne nabrajam dalje, ali ipak hoću: seminari, avioni, bdijenja, različite grupe i zajednice nove evangelizacije, obilasci naših kuća za smještaj majka i djece, podizanje spomenika, blagoslovi grobova, mirenje zavađenih bračnih parova, pa čak i organizacija jedne nove ali odlične grupe duhovno-duševne terapije; planova napretek, želio bih, između ostaloga, posvetiti vrijeme i snage oboljelima od AIDS-a, nekako me na to Gospodin odavna nadahnjuje, silno želim konkretnije pomagati zlostavljanim ženama… Nema gdje me nema. Potpuno izvrnuti plan, za uvrnutoga fratra. Ništa od mirnoga života, ali barem imam dobar auto, redovitu plaću i triput dnevno topli obrok: dakle još uvijek jesam fratar (hehe). Gledajte, ja u mozgu imam zauvijek zabetonirano ono što me aman učila rahat-lokum majka Bosanka: ‘Živi bolan sa svima lijepo, al’ ako vidiš nepravdu, ne budi šonjo, jer ću te se odreć’ u Večernjem.’ Drugim riječima, ja ne mogu mirno spavati, odnosno jesti sarmu i gledati „Ljubav je u velegradu“ ako znam da netko blizu trpi, plače ili gladuje. Ne mogu, ne ću. To mi je usađeno, nisam ja kriv. I valjda je Gospodin tu moju crtu nekako istaknuo, pa po njoj počeo pisati neku svoju oriđiđi priču, a dotakao me nevjerojatno još na samomu početku mojega redovničkoga puta, po molitvi jednoga našega staroga patra. Tada sam doživio ono što karizmatici zovu „krštenjem u Duhu Svetomu“ i vrlo jasno (no ne bez otpora) skužio u što i za što me Bog poziva. Dosad smo u našim udrugama, isključivo zahvaljujući pomoći odozgo, bez ikakve dvojbe zahvaljujući samo Božjoj milosti i kao svjedoci onoga iz evanđelja „dat će vam se u onaj čas što ćete reći“ spasili dakle tisuće djece od nasilnoga usmrćenja abortusom, time i tisuće roditelja od očaja i beznađa, te sigurno tisuće brakova od raspada sistema. Spašavanjem jednoga djeteta, spašene su generacije! Slava Bogu! Taj plod molitve i djelovanja je jasan znak da sam, usprkos svojim ograničenjima, vidljivima „iz aviona“, ipak prepoznao svoj životni put i da kročim njime, bez obzira na trnje i kamenje. A kada čovjek prepozna svoju misiju, onda ima ispunjeni život i zadovoljstvo življenja, i ja sam danas sretan, iako mi je Gospodin pomrsio ideje i moj vlak skrenuo na drugu prugu. Često kažem (nekim) mladima: nesretni ste, jer imate 30 godina a niste u braku, nemate djecu, niste se razapeli za drugoga, tražite samo ugodu pa i religioznu ugodu, naveliko filozofirate, obilazite sve moguće duhovnjake i tražite godinama nešto, i jaučete jer vas „Bog ne čuje“. Izvolite se prvo lijepo malo smiriti, spustite mrvicu kriterije, ne kukajte više i konstantno nad ranama od prije pola stoljeća, obucite nešto iz Berschke (ne previše dekadentno, ofkors), pomolite se bez grča i paralize (za takve stvari sveti Josip je d best), izvedite se na kavu i nakon godinu dana hodanja pozovite me na svadbu (za koju u prethodnih navedenih 30 godina prikupite barem dio love za troškove). Gdje ću se opet i opet izblamirati pred gostima, pjevajući „Zvijezda tjera mjeseca“, na radost stotinu samsunga i huaweia. Malo se šalim, a malo i ne. Kao svećenik primam izobilno, kako danas Hrvati katolici kažu „negativne energije“ jer malo tko mi u biti dolazi s nekim lijepim događajima: sprovodi, spontani pobačaji, psihički slomovi, umirući, tumori, rastave, delikvencija… Pa se moram više i šaliti, da ne potonem. Da nisam zaljubljen u svoj poziv, makar ga i milijun puta krivo, nevjerno, mlako živio, ne bih izdržao tu svu navalu pesimizma i crnila. Ali koje li radosti, koje li sreće, kojega li oduševljenja kada mi djevojka od 19 godina javi: ‘Pater, ipak ću roditi…’! Ma neopisivo! I začudo, odmah nosi „dijete“ a do jučer su joj govorili da nosi „zigotu“… Kako bih volio, da se naš narod obrati, da služimo svi životu, da otvorimo svoja srca, da prepoznamo Dijete Isusa u malenomu djetetu u utrobi svake majke! „Očuvaj nas od paklenoga ognja“ uči nas Gospa Fatimska, a taj oganj je tolike duše već zahvatio, da ja ponekad, po cijele dane mogu samo jecati: Bože, smiluj nam se. Više i ne govorim daj mi ovo ili ono, nego samo: smiluj nam se. Jer ovo je sve ukrivo. Čekaju nas zaista preteške kušnje i vremena.
Kako komentirate činjenicu da je abortus vodeći uzrok smrti u svijetu?
Kako komentirati sve te laži i zablude, zavođenja i strah što se nameću sve više po cijelomu svijetu? Kako komentirati da toliki mnogi ne shvaćaju da trudnica nosi – dijete? Ono najočitije postalo je „kontroverzno“ i upitno. Prave od nas idiote, nudeći nam (uljudno, na silu) svoje besmislice, protivne svakomu razumu. Što drugo može biti normalno, zdravo i ljudsko, ako čovjek u majčinoj utrobi više nije – čovjek? Koji se zakon može uopće ispravno provoditi i održati i koristiti čovjeku, ako je zakonom dozvoljeno prekinuti život nerođenomu čovjeku? Trudnica je donedavno bila apsolutna svetinja, danas kao da je ta žena bolesna, kao da je ukleta, nesretna i osramoćena ovim najljepšim, najvećim, najdragocjenijim darom, čudom i blagoslovom: djetetom. Nama je problem to, što tako misle i reagiraju „kršćani“, pustimo sada tamo neke druge. „Ako nisam kriv, zašto me udaraš?“ pita okrvavljeni Isus pred Kajfom. Isto pita i taj naš najmanji bližnji, u agoniji. Gospodin se njemu i njoj suobličio, kad govori onu prestrašnu izjavu, o kojoj će ovisiti naša vječnost: „Što učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“. Pavao dodaje: „Sa strahom i trepetom radite oko svojega spasenja“. Danas više uglavnom ne postoji taj spasonosni strah Božji, jer čovjek se pravi bogom. Tragedija! Moramo se jako moliti, trostruko moliti. Ja prvi! Svi su projekti i prezentacije i dokumenti Crkve potrebni i dobri, ali molitve nam nedostaje… Obiteljske molitve, prije i iznad svega. Molitve vapaja, ponizne molitve, ako hoćete, i plača pred Bogom. Ja jesam za potpunu zabranu pobačaja, svakako, no pitam se, prije svega, kako promijeniti tvrda, hladna srca ljudi? Nije dovoljno samo „zabraniti abortus, ići u crkvu, biti rimokatolik na popisu stanovništva, obaviti krizmu, popiti gemišt sa kapelanom…“ Već je najpotrebnije obraćenje srca. A to može samo Gospodin. 2017. slavimo stotu obljetnicu Gospina ukazanja u Fatimi. Zanimljivo, poklapa se ona s tzv. „Oktobarskom revolucijom“. Tada je Lenjin kao prvi vođa (a nakon njega Hitler) ozakonio pobačaj: naširoko, naveliko uveo „civilizaciju smrti“ (pojam sv. Ivana Pavla II.) koja dnevno ubija ovaj svijet, iznutra. Gospa je ondje rekla, da ako se čovječanstvo ne obrati, posljedica ovakvoga ponašanja (prema nerođenima, prema obitelji, radniku, prirodi, spolnosti…) neminovno će nas dovesti do samouništenja. A prvo će propasti obitelj. Jesmo li se obratili, posvetili, urazumili u ovih sto godina? Pogledajte što se događa: na rubu smo rata svjetskih dimenzija. Sve se više i posvuda zvecka oružjem, pale iskre starih neprijateljstava, prijete, iskorištavaju malene, preziru drugačije, sude se, tuku se, nikada više nasilja nego danas. Neki sam dan u programu naše TV-e izbrojao 9 serija sa pojmom „zločin“ u naslovu ili s isključivo tom temom (evo, ako ne vjerujete: Zločinački umovi, Umorstva u Mindsomeru, Kronike zločina, Crna lista, CSI Hrvatska, Miamy, Los Angeles…) Da ne govorim, kako je i većina ostalih emisija proniknuta na neki način zločinima, od vijesti, sporta, crtića… A koliko je tek serija s advokatima, suđenjima, parnicama…! Nekome je to u interesu. Netko nam sve to namjerno i neumorno ulijeva u mozak, u srce. Netko to silno želi usaditi u nas, osobito u djecu mlade. Koliko je tek fascinacije zmajevima, kosturima, vješticama! Nimalo ne sumnjam da će vrlo brzo ovakva „demokracija i tolerancija“ i nas branitelje života svrstati pod „zločince“, kao što je i branitelje domovine pokušala svrstati u tu kategoriju, na primjer. Još prije nekoliko godina „prorokovao sam“ da će ubrzo naše tiskovine biti zabranjene, jer abortus postaje „neotuđivo pravo i zakon“: evo čitamo kako u Francuskoj zakonom žele onemogućiti svaku alternativu pobačajima. Djeci se sa sindromom Downa rade humanitarne akcije, ali ne daj Bože da ti otkriju taj sindrom u utrobi… Zar to nije krajnje licemjerno? Maske, zabava, obmana ispijenih masa. Crkve na Zapadu prazne, neki kardinali javno protiv svetoga Oca, nebrojeni teolozi u krivovjerju… Gospa je sve to doslovno opisala u tzv. Plavoj knjizi, preko Sluge Božjega don Stefana Gobbija. Još puno prije, zapisano je sve u Bibliji. Onda i ovaj terorizam, ovaj kaos u islamskomu svijetu, tisuće pitanja i teorija zavjera u vezi svega i sviju; vojska na ulicama, izvanredne vijesti i stanja, posvuda nesigurnost, panika, normabelizacija… Doći ćemo do trenutka kada će ljudi vapiti: čipirajte nas, molim vas, da budemo sigurni! Uvjeren sam da je to sve inscenirano, da se vrši neki plan, da nekim silama u pozadini sve ovo i ovakvo odgovara, uopće ne vjerujem medijima, danas više ne postoji informacija nego samo formacija – za bezboštvo i za lažno čovjekoljublje. Možda zvučim preozbiljno? „Zloguki prorok“? Paničar? Ne, nisam protiv zabave, igre, mladosti, šarenila, šljokica, ali evo nam i Božića, bez Isusa. To je srž toga problema, svijetu ne treba Bog, jer Bog radi našega dobra, čovjeku ne dozvoljava samovolju i „našu istinu“. U svemu tomu zlu na koje nas je Gospa upozorila i zbog kojega je u Fatimi bila bolno tužna, u korijenu leži odbacivanje Boga. Rat protiv nerođene djece je rat protiv Boga, jer Bog je bio nerođeno dijete. Sotona, kojega više često ni u crkvi ne možemo spominjati da se mnogi ne bi uvrijedili ili povrijedili pa nas tužili za duševne boli; mrzi žene, užasnom mržnjom prezire ženski rod, jer je Gospa Žena. I jer žena rađa. Zato udara svom silinom po plodnosti, majčinstvu, ženstvenosti. Imamo onda seks bez ljubavi, bez vjernosti, bez granica, i djecu, koja se začinju u surogat majkama, u epruvetama… Ako je danas prostitucija u redu, vjerujte da će sutra biti i pedofilija. Stoga Isus kaže: „Ovaj se rod izgoni samo postom i molitvom“. Nema drugoga načina, samo post i molitva. Žao mi je, ali do obraćenja se ne dolazi drugačije. Intenzivno smišljam kako potaknuti naš narod da se vrati obiteljskoj molitvi krunice. Ja vjerujem da nas jedino Majka Božja može spasiti, po krunici u ova vremena puna straha i tjeskobe. A što li tek dolazi… Sve se ostvaruje, kako je Gospodin rekao. Na primjer, djeca ustaju na roditelje. A roditelji na djecu, prvo preko abortusa. Taj mentalitet protiv života donosi samo progon i eliminaciju živih. Budimo spremni na mučeništvo. Možete se smijati i reći da sam fanatik, katoliban, kleromahnit, budala, kugonostalgičar. Ali ostajem pri tomu: budimo spremni na mučeništvo, jer ovoliko nevine krvi kao posljedicu mora imati prolijevanje krvi kršćana, a onda i svih ostalih. I mnogi mi se svećenici podsmjehuju, kada to govorim, jer misle krivo da smo u miru i spokoju… „Sud počinje od Crkve“, negdje piše, možda su nam zaista progoni i potrebni, da se trgnemo iz letargije i anemije, i da ne gradimo razne prazne skupe zgrade nego žive zajednice u kojima živi Krist živi. Ovo smatram najvećim grijehom mnogih naših crkvenih struktura i osoba: praktično stopiranje nove evangelizacije, preko onemogućavanja i nepodržavanja grupa i zajednica, pokreta i inicijativa. Duh Sveti je sve predvidio za ovo teško vrijeme, i poslao nam je te pokrete odavno kao pomoć i kao probuđenje. Ali… Gospa u Fatimi nam pokazuje i daruje svoje Srce: to je zato, jer je čovjek (generaliziram, naravno) izgubio srce. Više se naime, sablaznimo nad uginućem ili usmrćenjem psa, nego nad beskućništvom, prostitucijom ili ubojstvom čovjeka. Kad gledamo tragediju Alepa („sirijskoga Vukovara“) kao da gledamo neku američku TV-seriju ili igricu, punu krvoprolića, koje nas više zapravo ne dira. Da ste vi Majka Marija, i da gledate kako vaša djeca ostaju bez srca, što biste učinili? Ostavljam vam na razmišljanje.
Zašto je svijet toliko ogorčen na život kad tako nešto dopušta, po vašemu mišljenju?
Svijet želi živjeti grijehom slobodno, bez pokajanja, bez posljedica. Božanstva, koja bi samo uživala. Nema patnje, „samo zabava“ kako nam nudi sloganom jedan sluganski televizijski kanal. Društvo bez Boga, koji razotkriva zlo. Svijet ne shvaća ono što kaže Pavao Rimljanima: da je grijeh u biti – smrt. I sada svjedočimo smrti obitelji, smrti istinske ljubavi, smrti bezbrižnoga djetinjstva, smrti osjećaja za druge, smrti pravednosti i poštenja, smrti autoriteta, smrti ljudskosti… Ova agresivnost u srcima, koja se toliko manifestira u medijima, u filmovima, u talk-showovima, u političkim izborima, u odnosu na naše biskupe i svećenstvo, među mladima… Ova agresivna i namjerna, ufosiljena tvrdoglavost koja vidi i zna, ali ne želi priznati da je djetešce u majčinoj utrobi pravi mali čovjek, vrste homo sapiens, najčešće sa svojom krvnom grupom, da ima svoj otisak prsta, da ima ruke i noge i srce koje kuca, da siše palac, da sva obilježja fizionomije ima već kao embrij… To nijekanje istine istinski dovodi do svih ostalih vrsta agresivnosti u društvu. Nerođeni nije svet – nitko i ništa nije sveto. Majka Terezija je rekla: ‘Rat protiv nerođene djece je uzrok svih drugih ratova’. Takav nerazuman način obrane očevidne zablude i laži je znak svojevrsne nemoći i bijesa: usprkos tomu što imaju sve moguće medije, ogromne iznose novaca, svoje političare, sve pogodnosti, svu zaštitu svoje ideologije, podršku „velikih“ izvana i iznutra… A ipak ne uspijevaju zarobiti i lišiti savjesti i razuma još uvijek veliki dio populacije! Još uvijek ima mladih koji čisto hodaju, zamislite! Još uvijek ima ljudi koji ni za što na svijetu ne bi otišli na „čišćenje djeteta“! Usprkos svim izravnim i prikrivenim tutnjavama gromoglasnih napadača! Kler se opire, još imamo duhovnih zvanja! Kako je to moguće, uza svu tu silovitu i silnu mašineriju koja neprestano, danonoćno radi protiv Krista, križa, Crkve, vjere, domovine, života…! Zato se grčevito trude ukinuti vjeronauk, maksimalno ocrniti svećenike, prijete svim mogućim tužbama, institucijama, straše, viču, vrijeđaju, kleveću, podmeću, sramote; ponašaju se vulgarno i primitivno, hule: zato jer ne ide sve onako kako su si zacrtali. Nemoćni su. »Ubijaju nas, a mi praštamo« govore kršćani u Iraku. Iza sve te, ovijene u lažni humanizam, moći protiv pameti i čovjeka, krije se jedan kukavičluk, jer niti jedna jedina njihova argumentacija nema uporišta niti u medicini niti u biologiji niti u antropologiji niti u racionalizmu pa čak niti u ateizmu – a oni to dobro znaju! Dijete je dijete! Uvijek je dijete! Samo je dijete! U one koji odobravaju nasilje (abortus jest nasilje, nasilno se prekida život živoga homo sapiensa koji nije tumor ni biljka ni životinja, nego je živo, ljudsko biće) nad ženama i djecom (a kunu se svime da su apsolutno protiv svakoga nasilja, naravno) ulazi „duh nasilja“ i jednostavno se ne mogu suzdržati kada ih se lijepo pita da argumentiraju svoja stajališta. Proždiru kao piranje drugu stranu. Uistinu, vrlo kulturno i fino, vrlo demokratski. Kaže Petar: „…Đavao kao ričući lav obilazi koga će proždrijeti: oduprite mu se čvrsti u vjeri…“ Dakle, ričući lav. A Isus kaže, nasuprot tomu: „Dođite k meni… Jer ja sam tiha i ponizna srca.“ Dakle, tih i ponizan. Sada će reći: opet rimokatolički klerofaširanac i neogotička konzerva spominje nepostojećega vraga. Okej. Slobodno zabranite Bibliju, a Papi javite da anulira kanonizaciju Majke Terezije. Radite što god hoćete, punite zatvore, nosite transparente sa klerofobnim natpisima i slikama genitalija, urinirajte po svetim slikama. Ja vam opraštam, ja molim za vas. Ja vas volim. Zato mi ne možete ništa. Volim vas više od sebe. Što god nam činili. Abortere, homoseksualce, militantne ženske grupe, komuniste. A još više od mene voli vas Gospodin: vjerovali vi ili ne, ali to je tako. Jer, stvoreni ste iz ljubavi, za ljubav. Kao svećenik, spreman sam danas (i još jučer) sve primiti i svima protumačiti „razlog naše nade“. Isus je blag, dobar, milosrdan. Moramo jako, jako moliti za zaslijepljene, ali moramo i slijepilo prepoznati kod sebe. Jedini nam je program: istinu govoriti, neprijatelje istine ljubiti i za njih moliti. Ako ja ne ljubim abortera, nemam nikakva prava biti član pokreta otpora, oprostite, pokreta za život. Bez obzira koliko moj protivnik i neprijatelj divljao, ja ga i dalje ljubim, ja ga ne osuđujem, ja mu praštam, u Isusovo ime. To je naša snaga i naše svjetlo, od kojega tama medija i politike nema prolaza do mojega srca. Mogu osuditi samo sebe jer sam nebrojeno puta udario i pljunuo svoga Spasitelja. Gospodin želi spasiti za vječnost te duše! Ako u nama ne vide Krista, onda nismo kršćani, makar dvadeset puta bili kumovi u crkvi. Kada su argumenti plitki i prozirni i „politički korektni“, i kada nas taj netko ne uspije prevariti lažima, iz psihologije nam je poznato da ludi i prijeti. Ne ljutite se, nije dobro za ten. A ja tražim samo ovo za nerođenu djecu: nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja. U čemu su oni krivi? Zato su naše bolnice i privatne ginekološke ambulante Golgote današnjice, gdje se vrše pobačaji, gdje se razapinje Isus, ponovno. Ni kriv ni dužan.
Nedavno ste jednu majku odgovorili od abortusa a na kraju se ispostavilo da je nosila dvojke, kakve nam još situacije možete ispričati?
U posljednjih dvadesetak godina svojega služenja životu susreo sam se sa svim oblicima i dimenzijama ljudske bijede i padova, ali i sjajnih pobjeda, u Kristu. Gospodin nam u evanđelju kaže kako je Otac ‘sakrio te spoznaje pred mudrima ovoga svijeta a objavio ih je malenima’. Ta me rečenica neprestano drži u radosti i nadi. Bez obzira na tolike probleme i društvene metamorfoze/metastaze. Kroz naše kuće za majke, ali još više i u osobnim kontaktima, u radu „na terenu“, nema što nisam vidio i doživio. Nedavno me i cucak ugrizao za nogu. Slučajevi incesta, silovanja, obiteljskoga nasilja, krajnje bijede (obitelji bez wc-a), pijanstva, droge, perverzija, maloljetničke trudnoće, cure koje ne znaju tko je tata bebe, dečki koji se ne sjećaju cura, bebu kojima je sedam liječnika prognoziralo ciste, jedno oko, nedostatak udova, probušenu abdominalnu opnu, a rodilo se živo i zdravo; preljubi, izvanbračna djeca, jedna majka a četvero očeva, djevojke iz domova, posvojeni, ostavljeni, izbačeni iz škola; devet spontanih pobačaja, mrtvorođena djeca, prevarena mladost, oskvrnuto djetinjstvo, monstruozne situacije (tata udara glavom jednogodišnjega sina o pod; drugi tata malenoj kćeri pali ruke na plinu) pa prijetnje kriminalaca, polu-kriminalaca, prigodnih kriminalaca i čak pobožnih kriminalaca; svađa i gotovo fizički okršaj s kolegom koji nije dao krstiti spašeno dijete majke bez muža; djevojke koje ostaju u našim kućama tjedan dana pa se snađu i danas rade u Njemačkoj, i one koje ostaju tri godine pa se opet ne snađu i ne pomire se s rodbinom i psuju dečku njegove nove cure; majke koje su se tako lijepo obratile da je teško naći časnu sestru s tolikom vjerom, i one koje su se povratile drogi… Dvojke, trojke… Stotine i stotine priča, svjedočanstava, hektolitri suza, nepregledna ispovijedanja, preko tristo tisuća kilometara u mojemu dragomu Škodilaku prošle godine; vrlo sretnih završetaka trauma i nažalost puno, puno jada i gorčine i duhovno-duševno-tjelesne nesređenosti. Neprestano mi je na srcu, na primjer, vruća želja da pomažem ženama koje trpe nasilje, još tražim kako. Pa sva ta međuljudska previranja… Ali, sve je to život. Nema življenja života bez trpljenja. Sreća čovjeka ne ovisi o zlatnim dvorima, karijeri ili o dobroj svekrvi, nego o miru srca, o spokojnom suočavanju s prošlošću i trezvenom pogledu u budućnost. A ponajviše, prava je mudrost ovo: živjeti danas, danas izdržati borbu, danas ostati u Božjoj milosti, danas sebi oprostiti i tražiti Božje oproštenje, danas pobijediti svoje strasti i prohtjeve. „Da, prevršila se mjera zla, ne brane prava sirote na sreću, ne mare za pravo sirotinje… Olako liječe rane naroda moga, vičući ‘Mir! Mir’ a mira nema… Neka se postide jer čine gnusna djela; ali oni više ne znaju što je stid!… Pođite putem dobra i naći ćete spokoj dušama svojim!… Dovodim na ovaj narod plod njihove pobune, jer nisu me poslušali, Zakon su moj odbacili…“ (Jeremija, 6) Ili ćemo se obratiti ili ćemo propasti, jasno k’o sunce. Ako šutimo, sudjelujemo u krivnji naroda. Ako podupireš „pravo na izbor usmrćenja djeteta u majčinoj utrobi“ onda nisi Kristov, ma kako glumatao. On te neće prepoznati na sudu, makar posthumno Crkvi ostavio sve svoje vikendice: „Govorit će mi ‘Gospodine, Gospodine!’ Idite od mene, ne poznajem vas…“ (Matej, 25) Pomozite nam spašavati nerođenu djecu, njihove majke i očeve, njihove prijatelje, rodbinu! Pomozite nam da se duše spase! Pomozite nam da ostanemo milosrdni! Pomozite našim mamama i bebama; okrenite se uokolo, smilujte se manjima, slabijima, drugačijima! Smilujte se onima koji se sami ne mogu braniti! Smilujte se obespravljenima-nemaju čak prava na život! Sirotinja ne smije rađati? Bolesni ne smiju rađati? Katolici ne smiju rađati? Raspitajte se malo tko je to već govorio… Tamo prije stotinjak godina…
Kao ‘apostol nerođenih’ kako vas zovu, koliko ste se na svojemu putu morali oslanjati na vlastite snage a koliko vam znači providnost Božja?
Pustite sad kako me zovu: još nisam mrtav. Povraćam na glorificiranje, ulizivanje, podilaženje i uzimanje mojih relikvija. Ja sam zaista jadan grešnik, živim samo zahvaljujući neshvatljivomu Božjemu milosrđu, i tu nisam ni patetičan ni samozatajan, baš me briga što netko misli, ja znam što sam i tko sam. Ali kako kaže Gospodin svetoj Faustini: „Nebesa će se zaprepastiti mojim milosrđem“. To je moja jedina nada. Da živite sa mnom zvali biste me „apostol budalaština“ ili još gore. Zapravo, ne zanima me kako me zovu, što od mene očekuju, kakav bih trebao biti i slično. Ne zanimaju me više ni moji grijesi niti moja prošlost niti moje rane. Oslobodio sam se, hvala Bogu, nakon 40 godina, i skrupula i ljudskih obzira, nije me sram priznati da sam prolazio i fazu depresije, da sam htio pobjeći u Irsku, da mogu požudno satima gledati ručne satove u izlogu, da sam često bio anti-svjedočanstvo bližnjima, da tu i tamo zapalim Filip Morris supreme (papu na našemu, službenomu jeziku zovemo: The Supreme Priest, pa zato…) te da iz dna abdomena ne trpim babe-tračare, cmoljatore, divinizatore, emocionalne priljubice, okopreokretatelje, raznovrsne histeričare i nazovi-dubinsko-duhovne-analitičare. Ne stidim se svoje ab utero (od utrobe) bolesne navezanosti na bosanski sevdah, na nepopravljivu ljubav prema drugim religijama (imam puno prijatelja muslimana, protestanata…) i naravne ljudske i kršćanske prihvatljivosti drugačijih životnih stavova, ne krijem latentnu odbojnost prema onim predragim katoličkim pastirima koji permanentno kritiziraju katoličkoga Papu Franju. Dakle, pustimo te titule i dajte nam fritule. Budimo prije svega, normalni, ljudi. Pustimo priče, idemo delati, kako kaže The Gradonačelnik. Meni puno fali poniznosti, sigurno. Ja svoje snage i nemam, i sve mi dobro i lijepo i spasonosno dolazi iz dva izvora: Marija i Euharistija. Sve ostalo su „varijacije na temu.“ Nijedno se dijete, brak, obitelj, osobe u drogi, u kocki, zarobljene bludom, ne mogu spasiti bez izravne Božje intervencije, bez „Sile odozgor“. Sva naša krasna predavanja i power-point prezentacije su nula, bez „vjetra“ koji je zapuhao na Pentekost. Svi ti naši doktorati su besmislica, ako su koljena glatka kao maslac. Zaklinjem Gospodina da mi se smiluje i da mi ne oduzme molitvu. Samo se toga bojim: da ne prestanem moliti, vapiti, slamati svoje srce pred ljubljenim Isusom. Kad bih prestao moliti, mogu komotno prestati živjeti poslanje za život, a onda bi bilo najbolje da i prestanem disati. Život bez Boga (čitaj; bez molitve) je magla i sumrak. Nije život. Ne daje život. Božja sveta Providnost? Što da vam kažem: imamo pet kuća za samohrane majke i djecu, pomažemo stotinama „sa strane“, od države skoro niti kune. Ne spadamo očito u neka druga, prihvatljivija skloništa… Ali ne lamentiramo, što bismo imali od toga: uspjeli smo nahraniti, obući, platiti račune, zaposliti, smjestiti, zaštititi, odjenuti, osigurati, darivati za blagdane tisuće! Nismo nikada bili u dugovima, kreditima, pozajmicama. Kad nam nestane novaca, strogo ukorim sv. Josipa, onda pogledam u sandučić, nađem kovertu bez žiga i adrese, unutra točno onoliko koliko nam treba. To je već postalo toliko normalno, da se više uopće i nimalo ne čudim. Božja Providnost. Kaže Gospa u Fatimi: „Lucija, ne obeshrabruj se… Moje će Srce na kraju proslaviti veličanstvenu pobjedu (trijumf)!“ Dok nam Gospa i euharistijski Isus svijetle pred očima duše, nema straha i panike. Ponavljam, moramo jako, jako moliti. Vratimo se molitvi i neće više biti samoubojstava, rastava, pobačaja. To može ostvariti samo molitva. I višetisućne stranice stručnih pastoralnih programa te simpoziji za ljude s lijepim kravatama.
Kako komentirate Pro-Life scenu u Hrvatskoj, je li dovoljno glasna?
Prezadovoljan sam našim postignućima proteklih godina. Govorio sam na gotovo 800 mjesta, u petnaestak zemalja. Osnovali smo dvadesetak naših udruga. Pokrenuli desetke molitvenih zajednica. Izuzetno sam ponosan Inicijativom 40 dana za život! Sve bih ih od milja pojeo k’o čupavce, onako promrzle i uporne, dok ih iz grmlja, zabezeknuti drskošću zatucanih katoterminatora, prestravljeni do srži, špijuniraju ogorčeni novinari, u paničnom strahu od krunica. Hvala Bogu, posvuda se ljudi sve više mole na nakane života. Nastaju nove inicijative, udruge, pokreti. Osjetno je i manje pobačaja. Ljudi su počeli malo više razmišljati, vagati. Crkva se konkretnije uključila, otvorila, jasnije izjasnila, čak su dva biskupa bili pred bolnicom u molitvi. Ako ništa drugo, barem se dosta razgovara i govori o tim temama, što je uvijek dobro. Čak usprkos tonovima razgovora. Fantastičan je bio ‘Hod za život.’ Imamo mnoge kvalitetne ljude, srca puna spremnosti za dobro i plemenito. Treba nam još različitih inicijativa: za muškarce ranjene pobačajem, katoličke sigurne kuće, redoviti seminari za iscjeljenje rana pobačaja, hospiciji, časopis za život, katoličke ženske grupe… Bilo bi dobro kada bi i naše ženske malo više i jače po ulicama vikale, ne samo doma (haha). Nisam pak za to da se javnost šokira slikama pobačene djece, izjavama osude bilo koga, promidžbom u kojoj nema Kristova stava: „Ljubite svoje neprijatelje, vraćajte dobro za zlo, blagoslivljajte ne proklinjite…“ Ne kažem da se to čini, ali moglo bi se činiti, jer u nekoj gorljivosti i u pritiscima nemoći ili gorčine zbog nepravde, čovjek može i ne razmišljajući i ne hoteći povrijediti druge. Cijeli svoj svećenički život, upravo svakodnevno, radim sa žrtvama pobačaja i najbolje znam kako je to pitanje višeslojno, široko i bremenito. Običnim sam zagrljajem spasio nebrojeno života; dok sam pokazivao slike pobačaja s Interneta, samo bih izazvao još veću muku. Ne želim da se odabire život zbog straha od pakla, nego zbog ljubavi prema Bogu i čovjeku. Moramo biti jako oprezni i mudri kao vjernici, da nađemo načina kako pozvati na obraćenje duše, a ne ugurati iste, koje su počinile grijeh i zločin (kako otvoreno piše Katekizam) abortusa, u još dublju depresiju. Abortus jest prolijevanje nevine krvi, to jest sasvim sigurno (zlo)djelo našega neprijatelja, stare zmije, ali grešnik je ljubljeno Božje dijete kojega Isus Krist zove pod križ na Golgotu da ga opere svojom krvlju. Po mojemu mišljenju, jako bi pomoglo kada bi naša Crkva u RH odredila barem jedan dan u godini kao dan zadovoljštine za grijehe protiv života, u župama. I kada bi se uvela redovita euharistijska klanjanja na nakanu zaštite života od uništenja. I kada bi se uvela slavlja blagoslova trudnica i slično. Maštam o danu kada će Crkva proglasiti nerođene mučenike – svecima. Da i u Udbini imaju svoj spomenik. u svetištu svih hrvatskih mučenika, jer to i jesu. I kada bi se svi koji djeluju kao branitelji života češće sastajali, slušali jedni druge, tražili savjete, ne činili akcije na svoju ruku, da se ne uzoholimo. Nema gorega od ohologa kršćanina. To je kao kad se u duhovno zvanje neko „prošverca“, bez poziva. Katastrofa, neizdrživo. Takvi atomskom energijom poganštine razaraju samostane, župe, molitvene zajednice. To je kao kad neki misle da su veliki karizmatici, zato što cvile, uzdišu, pljuckaju i pušu čim čuju „aleluja“ u crkvi. Katastrofa. Pro-Life, drevna hrvatska riječ za pojam „za život“ mora biti pokret koji će moliti i djelovati, u ljubavi i milosrđu, za dostojanstvo života, od začeća do prirodne smrti. Sklonište i utočište palima, klonulima, odbačenima. Između takvih se Isus kretao i kod takvih je nailazio na otvorena srca, među takvima se najbolje osjećao! Čovjek je stvoren sa slobodnom voljom: ja ne mogu i neću nikoga prisiljavati da ne učini grijeh. Mogu im ponuditi drugi put, izlaz, rješenje, ali ne mogu ih silom spriječiti da se podrede Božjim naravnim zakonima. To tako ne ide. I ne smije tako ići, jer Gospodin od nas traži radikalnost ali ne traži zadrtost, bezosjećajnost i fanatizam. Uostalom, samo trebamo slušati Crkvu i tako postupati. Ništa više, i ništa manje. Jedino je Crkva na Petru – Stijeni ostala vjerna i „ni vrata je paklena neće savladati“ pa se nemamo zašto bojati sila koje na nas nasrću, a koje dolaze od „oca laži i čovjeko-ubojice od početka“ kako Isus naziva sotonu. Pokret za život unutar kršćanstva ne smije postati neka prohladna i birokratska organizacija, ili neka stvar prestiža ili trenutačne mode, ili, ne daj Bože, nekakva militantna tvorevina. Ne smije šurovati s nijednom politikom, jer ovo – najvažnije pitanje svijeta – mora ostati iznad tih struktura i projekcija. Ne smije svoje ufanje staviti u youtube nego u Uskrsloga Isusa Krista. Ne smije postati polje natjecanja, dokazivanja, uzvisivanja, povlašćivanja. Smije, može i mora ostati borba, u kojoj se prvenstveno pobjeđuje molitvom, oprostom, pomirenjem, pokorom. Ne ćemo nasjedati na prozirne provokacije, ne ćemo se dati zastrašiti, ne ćemo uzvraćati istim kamenjem, ali bit ćemo ponizni pred Bogom i beskompromisni pred ljudima. Svijet želi nasilno promijeniti sve vrijednosne paradigme; samo autentični kršćani mogu se tomu oduprijeti. Sve što činimo za život, za bližnje, činimo zbog Božje milosrdne ljubavi prema nama, grešnicima. Abortus jest ubojstvo, prolijevanje nevine krvi, ali ja nikada neću ženi ili liječniku ili suprugu reći: ubojice (kao što neću nazvati ljude pederima, komunjarama, ološem bez obzira kako živjeli, ja sam svećenik i nemam prava tako govoriti, jer to uostalom i nije ona temeljna duhovna istina o njima). Treba razlikovati neke stvari. Reći ću: prepoznajte tko vam je uzeo dijete. Reći ću: dozvolili ste Zlomu da vam ukrade blagoslov. Reći ću: Otac nebeski je oprostio ubojicama svojega Sina, može i želi oprostiti i svima nama, jer svi smo krivi za Kristovo razapinjanje. Neki će pomisliti, ne želim reći kako u stvari jest. Nije u tomu stvar. Uvijek govorim da fetus znači maleni, a abortus baciti u smeće (npr.), odbaciti, maknuti. Ali kad je riječ o osobi, o Božjemu stvorenju… Krist je Judi rekao: ‘Prijatelju… Poljupcem me izdaješ?’ Izrekao je čin, izdaju, ali ga nije eksplicitno nazvao izdajnikom. Nažalost, on je prekasno shvatio što je učinio, i nije si mogao oprostiti. Znate ono, kad na posljednjoj večeri apostoli pitaju Isusa: „Da nisam ja, Gospodine?“ Zašto su ga to pitali? Zato jer je svaki od njih mogao postati izdajnik… Osuda čina, ljubav prema počiniteljima. Jer ništa ih drugo ne može promijeniti. Nelogično? Pogledaj Božjim očima.
Što točno pružate majkama koje se odluče za život?
Kod nas u kuće smještaja dolaze one majke-trudnice, koje zaista nemaju više kamo. Nekada su nam kuće pune, nekada kroz dulje vrijeme imamo jednu ili dvije mame. Nekada se brzo riješe njihovi gorući problemi, a nekada i godinama čekamo i oremo po tvrdomu polju. Nikada to nije puka romantika, kako si neki misle. Sjećam se, na primjer, jedne mame, silovane u mladosti, udomljene u djetinjstvu, s dva pobačaja na duši, na odvikavanju od droge. I trudna po treći put, dolazi k nama. Da je učinila ponovno abortus, koliku bi dodatnu ranu sebi otvorila! Ovako, rodila je predivnu curicu, koja joj je sada sav život! Ali koliko nam je trebalo snage i volje i žrtve, da se s njome nosimo… I liječnici, i psihijatri, i sto razgovora, sakramenata… Ali, sve to prođe, sve se polako smiri, svi imamo drugu i treću i osamdesetu šansu… I ništa se ja ne razlikujem od ove žene! Potpuno smo ravni, bez obzira na sve obzire. Grešnike, dakle, Bog ljubi, opominje, traži, ne odustaje od nas! Tko traži pomoć i želi sudjelovati u tomu primanju pomoći, pomažemo u svemu. Imamo socijalne radnike, psihologe, medicinsku sestru, volontere, svećenike, donatore, simpatizere, prijatelje. Kako nismo komuna, sigurna kuća, bolnica za psihičke bolesti niti zatvor: ne možemo nažalost pomoći osobama u takvim problemima. Kod nas mame mogu biti koliko treba, sve imaju besplatno, pomažemo u školi, odgoju, prehrani, odijevanju; što god treba, od stručne pomoći, preko raznih radionica, do razgovora s njihovim roditeljima ili partnerima. Kad im se jedu ćevapi, idemo na ćevape. Svaka je priča drukčija, svaka ima drukčiji početak, tijek i svršetak. Samo želim po tisućiti put ponoviti: nikada u životu nijedna mama nije rekla da joj je žao što nas je poslušala; nikada u životu nismo čuli da je netko nakon abortusa bio zadovoljan i sretan/sretna. Čak i ginekolozi to zaključuju i govore o „lošem činu, nepoželjnom, teškom“ pa je sada eto takva hajka na one liječnike koji odbijaju u takvome činu sudjelovati. Najbolje bi bilo valjda proglasiti zakonom ukinuće savjesti (kao izmišljotine Crkve za manipulaciju naroda), pa onda ne bi bilo više ni toga famoznoga priziva na savjest. Bez savjesti bismo mogli zaista sve činiti, zar ne?
Iz vašega iskustva, koji su najčešći razlozi zbog čega se majke odlučuju na abortus?
Dobro kažete, trudnica jest već majka! Upravo sam danas razgovarao s jednom maturanticom, koja mi se zahvalila na ponuđenoj pomoći (a zvala me njezina mama) i poručila „kako si ne želi uništiti život“. Evo, taj jedan strah od trpljenja, od „gubitka mladosti“, to nepostojeće (iz neznanja, iz ne-iskustva) pouzdanje u Providnost Božju, koja sve vodi, svime ravna, sve usklađuje, sve namiruje, sve ljubi i želi nas blagosloviti tolikim darovima… Uzrok pobačaja je i u krivo shvaćenoj spolnosti, u čežnji za istinskom, vječnom ljubavi, koja se nažalost najčešće završi za neko kratko vrijeme. Naravno, sveopće poticanje na „opravdanost čina“, nedostatak autoriteta, zbunjenost i panika, nagovaranja, blaga ili jača prisila, ekonomska pomrčina u kojoj egzistiramo, univerzalno beznađe, pesimizam, nagovještaji raznih zemaljskih katastrofa, traume iz djetinjstva, psihička labilnost, „sramota“ za selo, ti odvratni, konstantno živcirajući ljudski obziri… Sve su to razlozi, i sve to nisu razlozi. Jedini je pravi razlog uistinu, nedostatak vjere, neobraćenost, ili da koristim biblijski rječnik, „neobrezanost srca“. Nema Boga, a ako ga i ima, nije zainteresiran mnome, jer da jest, ne bi mi se ovo dogodilo. Nema Boga, jer ga nismo našli u Crkvi. Nismo ga „dobili“ od svojih bližnjih, takozvanih kršćana, koji često psuju, proklinju, banče i pijanče, vrše preljube, plaćaju gatarama za godišnji ljubavni horoskop, nose energetizirano donje rublje i vjeruju u kozmičku zaštitu crvenih končića i talismana, diče se sirovim primitivizmom i razbijali bi njuške svima koji nisu pobožni kao oni, od stoljeća sedmoga. Odu par puta godišnje u crkvu, nakon lova po šumama i gorama, s veselim velečasnim popopaju janje (do glave) i spremni su umrijeti za barokni toranj filijalne kapelice u svojoj župi bez župljana, na selu. Oni su ponekad i simpa, i dat će koju kunu za karitas, i nose zlatni križić od 16,7 cm. oko vrata (težak je, ali pokora…), najvažnije je što imaju neku svetu sliku u dnevnoj sobi (u spavaćoj kalendar Playboya) i možda nisu krivi što nisu naslijedili od svojih ono što bi trebali predati opet svojima… Ali nemaju „života vječnoga u sebi“, ne poznaju osobno Gospodina, ne svjedoče svakodnevnim življenjem svoju ljubav prema Bogu i čovjeku. Karikiram, generaliziram, malo sarkazma je okej. No, naravno, ako dođe do neplanirane bebe, slijedi: „Što god učinila, uz tebe sam.“ To je najgore što jedna majka ili otac ili dečko ili muž mogu reći svojoj dragoj. Danas sam nazvao i jednu našu Dalmatinku, koja će sutra roditi kćerku, za koju sam molio i razgovarao s njom, da ne učini pobačaj. Kroz suze mi je zahvaljivala, po sto puta, jer me poslušala. Da, nije još u braku, ima 20 godina, momak i ona nemaju svoj stan, ona ne radi – on radi – ali prihvatili su život usprkos onoj zloj namjeri, koja bi i njih učinila praznima, tužnima, tjeskobnima. Danas nas uče da trebamo živjeti sutra; sutra ću imati stan, kupiti auto, promijeniti posao, zaželjeti dijete… A zapravo trebamo živjeti samo danas! Danas nam donosi različite muke, ali s Božjom pomoći možemo ih savladati. Muka koju si na sve ove dnevne muke pridodaju oni što dopuste abortus, postaje teško, cjeloživotno breme koje gorko pritišće čovjeka. Abortusom se ne rješavaju problemi niti se poboljšava kvaliteta življenja. To je velika, velika zabluda.
Kako komentirate zatvorenost hrvatskih(europskih) medija i politike po pitanju prava na život? (ocrnjivanje, diskreditiranje)? Je li u pitanju zavjera protiv čovjeka?
Nikada se nisam i neću se aktivno niti ikako drugačije osim vlastitim mišljenjem, baviti politikom ili politikantstvom niti ikada imam u propovijedima političke konotacije, osim kada se šalim. Neka zna tko želi znati, svim srcem podupirem (ali svoje župljane ne maltretiram tim izborom) domoljubni pokret „U ime obitelji“, jer mislim da na našoj javnoj sceni ne postoje korektniji, inteligentniji i transparentniji ljudi i vjernici, u svakomu smislu. A i mene zovu Markić, od milja, hehe. Svakodnevno molim za njih i blagoslivljam ih s mojega prozora, gledajući u smjeru Zagreba i tim blagoslovom prestaje moja „angažiranost“ u politici. I jedini web portal s politikom, što ga čitam, jest onaj najbolji i najistinitiji: Narod.hr. Od političara izuzetno poštujem odvažnu i autentičnu Marijanu Petir, odnosno i sve one druge koje naša „sredstva javnoga saopćavanja“ blate, marginaliziraju i zombificiraju. To mi je uvijek nekako jasan znak, da su takvi ljudi u redu. Evo, nedavno sam na poziv gđice. Petir posjetio EU Parlament u Bruxellesu, blagoslovio neke prostorije, pred Gospinom slikom molili smo posvetu i predanje, čak sam slavio i svetu misu ondje. A zašto ne bih? Tko god osuđuje koga god, nije čitao i nije čuo evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Uostalom bilo je to nezaboravno iskustvo, imao sam priliku moliti na mjestu gdje se donose svi ti naši zakoni i gdje se vode sve te naše narodne i oslobodilačke borbe, ali i gdje mnogi Kristovi učenici traže načina kako posvjedočiti svoje pripadanje Božjemu čovjekoljublju. Naša misija: biti svjetlo u tami. Pitanje je, tko zapravo stoji iza tih naših medija, jer svi ovi mainstream su očito pod diktandom jedne strane, jednoga principa i jedne solucije. Imamo se pravo pitati, je li to slučajno tako ili je namjerno tako? Komu to odgovara? Tko svime time upravlja, trujući nas nebulozama, iskrivljenim povijesnim činjenicama, potpunom anti-argumentacijom, i to u svim bitnim segmentima našega postojanja, suživota, odnosa i društva? Masoni? Nekakve lale i komiteti? Ne znam, ali znam da ako nešto Bog dopušta onda to ima i neki smisao. Zlo se ne suzbija zlom. Nedavno sam evo gledao još jednu besplodnu i otužnu raspravu na temu zlostavljanja žena. Samo se priča, rasteže, artikulira, puno ogorčenosti i opravdane ljutnje, ali nema odgovora niti rješenja, jer nema – vrijednosti. To nikako da shvate! Ako ljudski život nije vrijedan od utrobe, neće biti vrijedan niti kasnije. Abortus je predvorje eutanazije. Logori posvuda nekada i danas dokazuju to srozavanje ljudskosti. To što su žene zlostavljane, počinje u toj morbidnoj pornografiji, u porukama „pivo je zakon“, u kolonama pred kladionicama, u legalizaciji prvo lakih pa teških droga, u promiskuitetu, u TV-emisijama koje totalno ponižavaju žene, a gledamo ih u ranim večernjim satima, gdje se žene pred kamerama, sve fer, po dogovoru i ugovoru, prodaju, podaju, razmjenjuju, biraju kao na tržnici, ogoljuju svoje dostojanstvo, ulaze im u intimu i privatnost, čine ih objektima i požude i ismijavanja i nekakvih glumljenih empatija. Ali to nikomu ne smeta, to je in. Sve je „ljubav“. Nema vrijednosti, nema poštivanja ljudske osobe. Nitko onda više nije svet, postajemo anonimna masa, podatna za obradu, tjelesa koja su tu da bi se iskorištavala do kolapsa, duše koje lete za pomamama požude i lažne zabave, a naposljetku dobivaju samo bolest, žalost i otuđenje. Smrt. Danas se ne učimo razmišljati, nego bez prigovorno prihvaćati ono što su „oni“ zamislili. No, i sve to crnilo ima i nešto pozitivno: tjera nas da mi živimo sveto, da se borimo za ljudskost, da svjedočimo autentičnu vjeru, a ne religiozno praznovjerje. Moram reći, naša me politika gotovo potpuno razočarala. Mislim da smo kao katolici prevareni, jer smo smatrali da biramo – katolike. Naši „katolički“ političari sablazan su i upitnik za malene, uz svakako, poštovane izuzetke. Maleni, to je ovaj naš napaćeni običan narod. Gospodin kaže u Knjizi otkrivenja: „Ili budi vruć ili hladan, ako si mlak izbacit ću te iz sebe“. U pitanjima života, obrane nerođene djece, dostojanstva braka i obitelji nema mlakosti, ne smije biti mlakosti! Sjetimo se i Jude Makabejca, njegove pobune protiv bezbožne vlasti, koja je zatirala njegov narod, običaje i vjeru. Bog je blagoslivljao njihovu pobunu, jer su se zapravo branili. Mi se trebamo silno pobuniti, ali kroz molitvu, to je metoda Neba. Jer događa nam se isto. A nijedna druga revolucija, osim revolucija ljubavi u Kristu, s krunicama u ruci, neće uspjeti protiv ovih utvrda. Zanimljivo je i jadno kada slušamo naše političare koji govore: „Moje je osobno mišljenje… Ali…“ Ovaj „ali“ uzrokuje mi snažne jetrene grčeve. Kao da se kaže: „Ja sam osobno protiv kokaina, ali… Ja sam osobno protiv apartheida, ali… Ja sam osobno protiv prisilne sterilizacije žena u Africi, ali…“ Ne, nema ali. Pavao negdje kaže: „Da-da, ne-ne, ne može oboje. Što ima Krist sa vragom, što li tama sa svjetlom?“ Ti konstantni kompromisi vode nas u nove ratove, sukobe, propasti, u jednoumlje i diktaturu. Kompromisi kršćana! Ne sudim, ne prokazujem, ja sam nitko, zlo mi je često od mene samoga, zaista sam puno stvari učinio loše, krivo i grešno. Ali kajem se! Mijenjam se! Borim se, i ne mogu lagati u „zdrav mozak“. Kaže Gospodin: „Za svaku ćete riječ biti suđeni“. Što može misliti jedan srednjoškolac ili jedna baka iz Gundinaca, Vinjerca, Male Subotice ili Gornje Stubice, kada čuje naše javne katolike, u politici i društvu, koji se u nedjelju s aureolama naslikavaju po katedralama, a u ponedjeljak govore „ali“? To je, po mojemu osobnomu mišljenju, sablazan, time sablažnjavaju malene, navode nas na krive putove, dozvoljavaju ono nedozvoljivo: jer ne može i ne smije sve što hoćemo biti dozvoljeno. Maleni čovjek ne razumije uvitljiv, prepreden politički govor. Njemu je ovaj znak razumljiv: katolik-političar prima svetu pričest a javno opravdava abortus. Onda i ja mogu tako činiti. Ja neću glasovati za takve katolike, nema šanse. Niti su moji niti su Kristovi, tako kaže Pismo, i Crkva. Prevareni smo, izigrani mekoputnom politikom permisivizma, moralnoga papučarstva i perfektno elokventne nedorečenosti. Generalno gledajući. Ne možeš i biti i ne biti za usmrćivanje nevinih!! Možeš biti za ili protiv pelješkoga mosta, ali nema dvoličnosti kada su u pitanju djeca u majčinoj utrobi! Zar nije čudno ovo: kako se naša ljevica kada je na vlasti, ne boji ama baš ničega i nikoga? Govore i rade što god žele, kada žele, kako god žele, bez obzira na sve ostale. Prisjećam se jednoga komunističkoga skupa, održanoga nedavno u mojoj župi (nisam bio pozvan). Crvena je zvijezda ovdje protjerala ljude na sve strane, od 1500 župljana ostalo ih je malo preko 300, mladih nema, djeca se ne rađaju, polja su prekrivena korovom, a mučki su ubili i župnika, koji čak nije bio ni Hrvat (bio je Slovenac) i nije imao ama baš nikakve veze sa onom državom. Upucali su ga iz zasjede dvojica mladih partijaša. Komunizam nam je sve uništio, oskvrnuo, unazadio, a onda ga dođu, bez srama, slaviti i pjevaju mrtvomu krvniku i diktatoru koji je u crno zavio sve narode regije, koji je početak naših mnogih Vukovara, današnjih minskih polja i prijetnja ratovima koji možda slijede. I to govore i znaju po cijelomu svijetu, osim kod nas. I slave opću katastrofu koju su evidentno (mislim na moju župu sada) izazvali njihovi preci, krvlju odgovarajući na krv što su ju prolili također zločinci, iz fašizma. Gdje je i u ime čega je ijedan nevini čovjek stradao, nema moje poštovanje, kako god se nazivao. No, kada dođe ponosna hrvatska desnica, koja se kune u vrijednosti domoljublja i bogoljublja, ili šute ili povlađuju ili se srame ili se boje ili govore i rade skroz kontra onoga što su prije izbora promicali. Nevjerojatno! Čujte ovo, političari katolici: bolje je izgubiti vlast nego dušu! „Što će ti koristiti cijeli svijet ako izgubiš svoju dušu“ govori vaš i moj Gospodin. „Uzalud se zemlje nazivale njihovim imenima, kad su izgubljeni“ tako nekako negdje u psalmima piše. Isus je takve ni-sim-ni-tam nazivao vrlo slikovito: „pobijeljeni grobovi: izvana krasna šminka, iznutra trulež“. Žao mi je, ali to su riječi Isusa Krista, po kojemu nosimo ime „kršćani“. „Bježite iz Babilona, neka svatko spasi svoj život, da ne izginete zbog njegova bezakonja!“ (Jeremija, 51, 6) Riječ ima silan značaj. Riječima možemo ubiti, ali i oživiti, kaže Biblija. Kaže da, na primjer, riječ prokletstva od strane roditelja, ruši kuću djece. Vođe naroda imaju veliku odgovornost pred Bogom: ako su samo nominalno vjernici, niti narod nema blagoslova, niti napretka niti mira. Nekada su (pa i danas ponegdje, u „zaostalim“ zemljama) vođe posvećivali svoje narode Srcu Isusovu i slično. Sjetimo se pokojnoga belgijskoga kralja Baudouina, koji je 1990. abdicirao s prijestolja, jer nije htio potpisati zakon o abortusu. Reci da si katolik, reci da ne možeš niti opravdati niti podržati niti shvatiti pobačaj, barem zato jer si sam bio nerođeno dijete i jer sam imaš djecu koja su bila još do jučer nerođena; ne osuđuj druga mišljenja i ne radi ništa što sam Gospodin ne bi radio prema onima koji drugačije žive; ali nemoj lagati, nemoj se izvlačiti, nemoj se ropski podrediti nametnutim umo-tiranijama. Ako si katolik, budi katolik, jer inače si sol koja je obljutavila. Zašto se bojimo istine? Već desetljećima trabunjaju i mrcvare o nekakvom njihovomu specijalnomu „educiranju mladeži“ a katolici šapću istinu: kontracepcija NE sprječava pobačaje. Grijeh rađa grijeh. Zlo ne rađa dobro. Eto, živimo u vremenima kompromisa i strahova/strašenja. Ludilo. Na kub. Više ne znaš tko je tko, što je tko. Znamo što bismo trebali biti: roboti, navođeni na daljinski upravljač. Da, znam i mi smo krivi u Crkvi, i ja sam kriv. I mi smo često u kompromisima sa svijetom… Žalostimo Duha Svetoga. Izgleda da nam zaista trebaju progoni, da nas pročiste, da se vratimo na izvor… Svi trebamo Krista. Kažeš: ‘a što ako se dogodilo silovanje?’ A ja kažem: a što da je tvoj najbolji prijatelj plod silovanja? Vidite, trebamo razmišljati i ne odustajati od dobra.
Što bi poručili ženama, muževima i obiteljima u kojima je bilo abortusa i koji se kaju zbog toga? Što im je činiti? Poznato je naime da mnoge i nakon ispovijedi grize savjest i ne mogu si oprostiti?
Upravo sam za njih nedavno napisao i uredio molitvenik, koji će im pomoći da se suoče s istinom i da nađu slobodu, u Isusu. Susreo sam se sa tisućama osoba, koje pate zbog abortusa. Koji su podlegli onomu „ali“. Duboko poštujem njihovu patnju, razumijem tu bol, suosjećam s nastojanjima da iziđu iz tunela sjećanja, krivice i muke. Znam ženu koju je suprug tukao, pa i nožem tjerao na pobačaje, i to deset puta. Čuo sam tako stravične priče, da bi nam stvarno pozlilo kada bih ih ponavljao. Abortus boli, tek nakon abortusa. Tada se otkriva sva njegova podmuklost, sve one sjene bića koje jeca i trune, izlaze na površinu. Zanimljivo, kod sviju ljudi, svih rasa i vjera je isto: isti osjećaji, ista patnja i depresija. Đavao savršeno znade zapetljati čovjeka u mrežu. Prvo laže, onda opet laže, pa ponovno laže. Sve može, kad ne molimo: samo to mu je bitno, da prestanemo moliti, onda neće dugo potrajati, dok mrežu ne izvuče na suho. Uzmimo na primjer, djevojku, koja čini pobačaj u svojoj dvadesetoj. „Nije bila spremna“, nije bilo prave ljubavi između nje i dečka, rodit će kada bude starija i pametnija. Dečko se slaže, nema problema. „To je samo običan zahvat“. Kada sve prođe, kada se vrati u rutinu, počinje spirala nesretnosti: traži srodnu dušu, iz veze u vezu, dolazi neka sjeta, ne osjeća se dobro, potiskuje osjećaje, gubi se, ne prepoznaje se u odnosu na roditelje, na posao, sve joj postaje sivo. „Znam jednoga bioenergičara…“ Ne pomaže. Ne pomaže ni šoping, ni novi film s Brad Pittom, ni subotnji tulumi, ni trava, za opuštanje. Neka praznina, neka ispraznost, neka izgubljenost, iznutra, duboko, baš u srcu, baš bolno. Dalje je kod svakoga drugačije: ovisno o spolu, ovisno o statusu (bogatiji mogu imati malo bolje terapeute i privatno liječenje) ili o obiteljskim korijenima (tko je na vjeronauku čuo da Isus prašta, možda se toga i kasnije prisjeti)… Neki se povuku u svoju nemoć da nose to breme i zatvore se u depresiju, neki pobjegnu u sasvim druge okolnosti, zemlje, zanimanja, na kruzere, neki se upletu u magije i kultove, neki počine suicid, neki reagiraju tako da učine isto, kako bi se „ponovno kaznili“ i tomu slično. Sve je to, i mnogo više, a najbolje poznato područjima pastorala i psihologije, uistinu posljedica pobačaja. Raspad brakova, intime, životna potištenost i klonulost, boleštine i propadanje. To nije volja Božja. To nije bilo nikada u planu Oca koji ljubi i koji je Ljubav. Sve to, i mnogo više, djelo je neprijatelja naših duša. Ja vam ne mogu opisati koliko on mrzi nerođenu djecu, žene, mlade, svećenike, sve ljude. Samo zato jer je Bog postao čovjekom i jer je došao k nama preko utrobe jedne Žene. Ali pobačaj ne mora imati zadnju riječ! Postoji radosna vijest o smrti i uskrsnuću Isusa Krista, u njemu imamo oproštenje svih grijeha, ma kako oni bili krvavi i crni! Gospodin nas križem izvlači iz živoga blata grijeha, i samo je potrebno vratiti se njemu, u iskrenomu kajanju i odreknuću od zla, u volji promjene života. Kristova je ljubav neizmjerno, nepojmljivo veća i snažnija od mržnje đavla i njegovih demona. Sveta ispovijed (ili čin kajanja kod ne-katolika) učinjena srcem, prvi je korak k vraćanju u jedinstvo s Gospodinom, koga smo prezreli u malenima. Nema te tame koju naš Isus ne bi mogao rasvijetliti, nema te gore koju s njime ne bismo mogli prijeći, ili narediti joj „da se baci u more“. U more milosrđa! Nismo imali milosrđa prema najmanjima, ali Gospodin Isus – nekoć Najmanji – uvijek i bezuvjetno i besplatno zove, liječi, oslobađa, pridiže, i daje nam svoje Srce, otvoreno na križu, na križu na kojega sam ga ja pribio, i ti također. Koja ljubav! Nema takve na ovoj zemlji! Niti kod najvećih svetaca! Božja ljubav daje jednu sigurnost, obnavlja veze, čisti nas i liječi iznutra, ispunja nas radošću neba i vraća izgubljeni mir, pravi mir! Jer Isus je „Knez mironosni“ kako čitamo. Osobito bih pozvao muškarce na obraćenje; one, koji su nagovarali na pobačaj, platili ga, vozili svoju djevojku, bili indiferentni, ili kukavice. Neka se prisjete, neka u tomu otkriju uzroke svojih čudnih stanja i raznoraznih problema, svojega alkoholizma, nesretnosti, svojih životnih maski, i neka se obrate i vjeruju evanđelju. Sveta ispovijed briše sve dugove, svu jadnu prošlost, sve odvratnosti. Bez srama, bez straha. Svi trebamo milosrđe! Najtvrđi zagovornici „prava na izbor (smrti)“ trebaju i mogu dobiti milosrđe, život vječni, mir duše: odmah, sada! Bog ih neizmjerno ljubi i poštuje. I zove ih k sebi, a sebe samoga imenuje: „Istina“, kako čitamo u evanđeljima.
Kako oni koji ovo čitaju mogu pomoći udruzi Betlehem?
Naša je udruga prvenstveno molitveni pokret, zatim mjesto zajedništva i utjehe, odnosno svjedočenja radosti života, pa tek na kraju dolazi onaj humanitarni dio, kao jedna posljedica vjere u Krista i Kristu. Dakle, najviše nam se pomaže kada zajedno molimo! Shvaćam da takve riječi imaju prizvuk neke floskule, jer mi duhovni trebamo tako pričati. Međutim, ja nisam od floskula, pa odgovorno tvrdim da smo samo u molitvi jedno, samo tako smo u zaštiti i u snazi za sve što nosimo. Zainteresirani mogu doći i posjetiti naše kuće, pomagati, družiti se s majkama. Već prepoznajemo kad nas zovu prikriveni novinari, željni senzacija, osobito u vrijeme izbora, ili kada netko grakne na molitelje ispred bolnica. Jedna me nedavno toliko izvrijeđala, istovremeno strašno i groteskno iskustvo. Htjela me navesti da optužim časne sestre za ilegalnu trgovinu djecom, jer čula je da „neka“ časna nudi trudnici: ‘Nemoj pobaciti, daj nam dijete’. Odgovorih joj da dobro poznajem tu sestru; jer to je rekla časna sestra zvana Majka Terezija, odnedavno svetica katoličke Crkve. I ponudih joj da zajedno obiđemo ženske samostane u potrazi za „takvom djecom“. Koju, naravno, časne sestre (pogotovo one s preko sedam banki) doje i skrivaju na tavanu. Bijedno. I sve u tom tonu. Onda je nedavno, tijekom kampanje ispred bolnica (koje organizira druga udruga, ali njima je sve isto, vrlo profesionalno zaista) zvala još jedna novinarka, koja se predstavila kao trudnica koja nosi „plod sa sindromom Downa i misli da je najbolje da ne rodi, jer dijete ne će trpjeti tako kroz život“. I nju sam prepoznao svojim klero-čulom, pa sam joj ponudio da razgovara s roditeljima djece rođene s tim sindromom (inače mojim dobrim prijateljima iz Karlovca) a uputio sam ju i na dr. Ružicu Ćavar, našu predragu junakinju, stvarnu apostolicu i legendu u pokretu za život, s kojom sam prije nekoga vremena pokušao odgovoriti jednu majku da ne pobaci curicu s tim sindromom, u drugom tromjesečju. Abortus su učinili s nekakvom otopinom, koja je doslovno spalila tjelešce, i usmrtila nedužno (osim sindroma potpuno zdravo) biće. Ova mi je poklopila slušalicu. Poslije je s istom pričom zvala druge udruge. Jad jadni. Nema veze. No sikiriki, no, no. Ja imam svoga đi-pi-esa sa nebesa. I čuva me Žena, Majka, Kraljica: Blažena Djevica Marija. Jednom su me također osudili kako „punimo domove nezbrinutom djecom“… Kao, bolje bi bilo da su pobačena, nego da su sada u domu. Kad sam im naveo imena poznatih iz domova, bez roditelja, posvojenih… Nisu se više javljali na mail. Nema argumenata, pa ostaje bezobraština i proždiranje onih koji drugačije misle, a kada nalete na nekoga tko zna odgovoriti onda odustaju od komunikacije. Možeš sve biti, samo nemoj biti kršćanin. Svi imaju prava sve reći i činiti, samo kršćani nemaju, ili još malo, pa neće imati. Zanimljivo mi je i tužno, kada kažu: prekid trudnoće. Ali, što je to „trudnoća“? Što znači „biti trudna“? Što se to u biti prekida? Ne možeš vjerovati, kako su nas nasamarili, obrlatili, ponizili, napravili maloumnima. Moramo jako, jako moliti! Da, naravno, treba nam pelena, hrane, donacija lijekova, trudničkih haljina, itd. Sve savjesno dijelimo potrebnima, sve ima račune i knjige, svi će dobiti zahvalnicu ako žele. Ne urezujemo ipak zlatom imena u mramor. Možda bi netko platio vozački našoj nekoj mami? Ili kupio mobitel? Ili ponudio posao? Ili iznajmio stan na godinu-dvije negdje, bez najamnine? Puno se brinemo za mame koje su i otišle od nas, svakoga im mjeseca dijelimo bonove, kupujemo potrepštine, ponudimo odvjetnika, ako trebaju, pitamo gdje su, kako su. Svaka majka koja je kod nas u kući, pri izlasku dobiva lijepi novčani dar, u visini klasične mjesečne plaće. Mi ih volimo, one su naše sestre, naša djeca. Kad se ljudi vole, onda si i praštaju i spremni su zajednički graditi budućnost. Onda i tužni trenuci postaju nekako osvijetljeni. Tako sam nedavno pokopao četvoricu malenih, nerođenih dječačića. To je naš najnoviji projekt, dobili smo dozvolu da kršćanski pokopamo one, koji se vode kao „medicinski otpad“. Ta tuga, ta pitanja u zraku, ta bol zbog rastanka u nelogičnosti spontanoga pobačaja (kraj tolikih namjernih!) u zajedništvu ljubavi i molitve pri grobnici kao da su nestali, kao da je zraka sunca prodrla u srca roditelja i pomirila ih sa djecom, s Bogom, sa sobom samima. To je milost. Sve je milost! Pozivam čitatelje da prepoznaju milost i da se uvijek vraćaju milosti! U tomu će nam pomoći Srce naše majke Marije. Što god nas čekalo u godini Fatime, u njezinomu Srcu imamo „sklonište i put k Bogu“ kako je Gospa rekla Luciji. Pa, hrabro naprijed.
Pater Marko Glogović, utemeljitelj udruge „Betlehem“, redovnik pavlin
Izvor: Dnevno.hr
