Možete li nam ukratko predstaviti novi program „Oprostom oslobođene“?
Program „Oprostom oslobođene“ biblijski je program koji ženama pomaže da ozdrave od rana (spontanog ili izabranog) pobačaja, da pronađu utjehu, mir u duši, oproštenje, nadu i novi smisao u životu.
Tijekom služenja u inicijativi „40 dana za život“ sve više su mi se javljale žene s iskustvom pobačaja i molile za pomoć. Iskreno, nisam znala kako im pomoći. Većina njih bila je već kod liječnika, psihijatara i psihologa, liječila se na ovaj ili onaj način, mnoge od njih su bile i na ispovijedi i vodile sakramentalni život, međutim, nije im bilo do kraja dobro, onako kako su mislile da bi to moglo.
Ja sam u tom periodu počela promišljati kako bi im mogla pomoći, na koji način i jedino što sam znala jest da ta vrsta pomoći mora biti vezana uz Božju Riječ. Bog je taj koji daje zdravlje. I počela sam se puno moliti. Predavala sam Gospodinu to pitanje i molila Ga da ako već treba biti ova vrsta pomoći u Hrvatskoj, da me dovede do nečeg što je najbolje.
S vremenom, saznala sam za program koji, kako kasnije doznajem, prema ARIN-u (društvu za povezivanje svih koji na bilo koji način sudjeluju u iscjeljenju posljedica pobačaja) slovi kao najkorišteniji program. Stupila sam u kontakt s autoricom programa u Americi koja mi je dala pravo prijevoda, korištenja i prilagodbe nakon čega je program pokrenut.
Zašto je važno govoriti o poslijeabortivnom sindromu i što on zapravo jest?
Poslijeabortivni sindrom je skup posljedica s kojima se susretnu žene u kraćem ili duljem vremenskom periodu nakon spontanog ili izabranog pobačaja, a koje su usko vezane uz to iskustvo. Primjer su: nesanica, depresija, krivnja, tuga, težina, ljutnja, nepraštanje, očaj, beznađe, teške i crne misli, pokušaji samoubojstva, beznađe, besmisao, gubitak želje za spolnim odnosom, gubitak osjećaja ženstvenosti i vrijednosti, odbacivanje sebe i drugih, zanemarivanje odnosa, odvajanje od Boga i Crkve i puno drugih…
O njemu je važno govoriti jer je stvaran, jer postoji, jer od njega pate mnoge žene i muškarci, jer njihova patnja i bol narušava dobrobit i blagostanje društva i stoga jer smo dužni pomoći onima oko nas koji su u potrebi.
Tko Vam je u pokretanju programa pomogao?
Za pokretanje programa sam isključivo pratila poticaje u molitvi i prihvaćala stvari kako su dolazile, trudeći se učiniti i dati od sebe najbolje i najviše što mogu. Program je započeo s prvom grupom žena u Vukovaru. Bilo ih je 14 i susretale smo se kroz 10 tjedana. Slušati njihove tužne i teške životne priče koje su rezultirale odlukama i događajima koji su se dogodili, bilo je izuzetno iskustvo koje mi je i samoj otvorilo oči kolika je zapravo velika potreba ovakvog načina rada sa ženama.
Kako Vam u programu pomaže Inicijativa „40 dana za život“?
Inicijativa i program su gotovo neodvojivi. U Inicijativi molimo da žene koje se nađu pred teškom životnom odlukom, ne pobace, kad se odluče to ne učiniti, pomažemo im i na taj način sudjelujemo u njihovu životu. Kroz taj naš angažman javljaju nam se i žene koje su pobačaj već imale i traže našu pomoć. Njih tada upućujemo na program.
Koliko je do sada grupa žena prošlo program i kakvi su plodovi?
Do sada je program prošlo nekoliko desetaka žena u raznim grupama. Što kroz 10 tjedana, što u obliku trodnevnih duhovnih vježbi u šutnji. Grupe su provedene u Vukovaru, Osijeku, Splitu i Zagrebu. Plodovi su izuzetni! Moram tako reći. Gospodin je iznimno dobar i velik i neopisivo Mu je pri srcu ova služba kao i svi koji su u nju uključeni.
Mi koji djelujemo unutar ovog programa, kao i žene koje se u njemu nađu, to osjetimo i znamo. I sama sam bila iznenađena kolikožene dođu potpuno shrvane, obeshrabrene, u sramu i pognute glave, s velikom tugom i prazninom u srcu, a iz programa izlaze radosne, oslobođene težine, cjelovite, sprijatelje se s ostalim članicama, dobiju novu nadu, novi polet, sakramentalni život im se obnovi i nebrojeno puno ostalih plodova od kojih neke ni ne znamo ili ih nismo svjesni.
Postoji li program i za muškarce ranjene pobačajem?
Drago mi je da to pitate. Ovo je pitanje postalo sve češće. Naime, kako smo po Hrvatskoj održavali tribine po gradovima u želji da predstavimo program i približimo ga onima kojima bi pomogao, prilazilo nam je sve više muškaraca koji pate nakon pobačaja svojih supruga, djevojaka… I oni traže pomoć. Tako smo odlučili pokrenuti i program za muškarce. On je trenutno u prijevodu i izradi i formira se tim koji bi radio na pomoći muškarcima.
Gdje se mogu saznati informacije o tome kada će se održati nova grupa i postoje li već neki novi datumi?
Sve informacije o programu za žene mogu se dobiti na facebook stranici „Oprostom oslobođene“ na kojoj redovito objavljujemo nove termine programa, putem mail adrese: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na broj telefona 095/548-9645.
Imate li neko svjedočanstvo koje ti se posebno urezalo?
Puno ih je, zaista. I svaka je priča toliko posebna i osobna da bih svakoj od njih dala zasluženu pažnju. To što mogu prisustvovati trenucima u kojima duše ranjenih žena dotiče Bog, u kojima im otkriva svoju veličinu, silnu ljubav i brigu prema njima i gorljivu želju za njihovom blizinom, za mene je izuzetna i ničim zaslužena privilegija, dar od Boga na kojem sam Mu neopisivo zahvalna.
Nedavno je održana i velika tribina u Zagrebu o temi poslijeabortivnog sindroma i to u suradnji s Hrvatskim katoličkim liječničkim društvom. Kakav je bio odjek i jeste li zadovoljni tribinom?
Tribina u Zagrebu je svojevrsni početak naše suradnje s medicinskom strukom. Zaista sam počašćena da je i program dobio svoje mjesto u predstavljanju poslijeabortivnog sindroma javnosti, kao načina na koji se može pomoći ženama. Ono što je iznenađujuće, ali ipak ne čudi, činjenica je da se u medicinskoj struci, prema izvještaju dr. Petra Bilića, psihijatra iz klinike Vrapče, u Hrvatskoj nitko od liječnika ne bavi ženama koje pate od posljedica pobačaja te se njihove (možda i neprepoznate) simptome liječi pod odvojenim dijagnozama depresije, strahova i sl., a svi oni povezani čine poslijeabortivni sindrom.
Zanimljivo je doktor usporedio i činjenicu da PAS nije uveden u službene dokumente medicine kao postojeći sindrom, što ne znači da ne postoji, jednako kao i mobbing. Dakle, nešto što nije uvedeno u dokumente struke, ne znači da ne postoji i da nema razorne posljedice na onoga tko se s time bori. Također, zaključak tribine je svekolika potreba senzibiliziranja javnosti i rada na prevenciji ovog sveprisutnog problema.
Kako su mediji naknadno izvijestili, na tribini se „tražilo mjesto više“, neki su ljudi čak stajali na hodniku i slušali. Posebna nam je čast bila prisutnost pomoćnog biskupa zagrebačkog, Valentina Pozaića koji je na kraju tribine srdačno čestitao sudionicima i zahvalio nam što se zauzimamo za one koji su u tako teškoj potrebi.
Suradnja s HKLD-om u ovoj temi nam je iznimno važna budući da medicinska struka sa svog aspekta svakako može puno doprinijeti i pojasniti mnoge stvari, kako bismo i sami dublje i bolje razumjeli patnje onih kojima smo upućeni.
Poruku za kraj?
Svakako, željela bih poručiti osobama koje pate od posljedica pobačaja da nam se slobodno jave, potraže potrebne informacije i odvaže se uhvatiti u koštac sa svojim dugogodišnjim i teškim patnjama. Svima koji vjeruju u nas zahvaljujem i molim i dalje molitvenu podršku jer sve što činimo počiva na sklopljenim rukama i iskrenim srcima koja se zauzimaju za veće dobro.
