Sama sveta misa možda i ne bi bila toliko neobična, da nije uslijedio i poziv na košarkaško igralište, gdje su se nakon molitve bacila 24 šuta u spomen na brojku koju je Bryant najduže nosio na leđima, igrajući u Lakersima. Kako je najavljeno, tako je i učinjeno. Na misu su se odazvali uglavnom mladi sportaši, dobrim dijelom košarkaši, svi redom oduševljeni neuobičajenim potezom mladog svećenika, don Josipa Ulića (27). Molilo se ne samo za jednog od najvećih košarkaša svih vremena, već i ostale preminule u toj nesreći, sve preminule sportaše, ali i tragično preminule pilote Hrvatske vojske, piše Slobodna Dalmacija.
- Bog nam daje talente, preko kojih se ostvarujemo. Netko je stolar, netko košarkaš, netko pilot.. I tu dolazimo do Kobea Bryanta. Imao je poziv da bude muž i otac, ali je imao i talent da igra košarku. Radio je, mukotrpno trenirao, trudio se, ne da bude Bog, već da proslavi Boga talentom. I da bude jednog dana na ponos drugima, da nas njegova igra i talent opušta i veseli... Želim reći, iskoristite talente koje vam je Bog dao, trudite se biti najbolji, izvrsni. Koliko god imali talenta, imamo i križ, a to je naša svakodnevica sa svim tegobama koje nosi. Križ moramo prihvatiti. U križu moramo pronaći uskrsnuće - obratio se mladima don Josip, napominjući kako je iznimno važno imati cilj.
- Svi mi vidimo samo uspjehe ili neuspjehe, postignuća, medalje, ali ono breme, teško, mukotrpno, treninge po čitav dan ne primjećujemo. Od petog razreda sam trenirao košarku, u srednjoj školi i po nekoliko sati dnevno. To je jako teško, pravo breme svakog sportaša. Ali kada ti treninzi postanu lakši? Draženu Petroviću, Kobeu Bryantu, bilo kojem sportašu? Lakše je kada imaš cilj! - naglasio je.
- Nije lako biti dobar čovjek, pogotovo u društvu koje lakše vidi negativno, a teže dobro. Ali treba se boriti! I Kobe je priznao kako mu je vjera važna, kako mu je u jednom trenutku svećenik spasio život kada mu je dao po Duhu Svetom mudar savjet, u crkvi je dobio oproštenje grijeha... To znači; imam poziv, imam talente, Bog me poziva da budem najbolji u tome. Ali znam, ja nisam Bog. Svi imamo zajednički poziv, biti svet. Koliko se trudimo biti najbolji sportaši, najbolji na poslu, laktarimo se, a koliko se zapravo trudimo biti sveti? - gorljivo je zaključio idejni začetnik ovog nesvakidašnjeg događaja, koji je zadnjih dana privukao pažnju šire javnosti.
Don Josip ne voli senzacionalizam, župni je vikar u župi sv. Spasa na Mejašima te svećenik u splitskom zatvoru. Rodom je iz Tugara, više od pola života sanjao je kako će postati košarkaš, trenirao je u KK Split, poslije za drugu hrvatsku ligu igrao za KK Mislav. Ljubav prema Bogu ipak je bila jača, pa se odlučio zarediti.
Iako je 190 centimetara visok, župljani ga od milja zovu Mrvica, i presretni su što imaju tako cool, poniznog i uvijek nasmijanog svećenika.
- Legenda je, da je bar tako u našoj župi. Šteta što živimo na drugom kraju grada, dolazili bi ovdje na misu svaku nedjelju. Split je dom najboljeg europskog košarkaškog kluba 20. stoljeća i drago nam je da ljubav prema košarci živi i na ovaj način, da nije radni dan došlo bi nas i više - kažu Luka i Frane, košarkaši juniori.
Ako je suditi prema reakcijama večeras okupljenih vjernika, don Josip je ovim potezom, košarkaškim rječnikom rečeno, u narodu postigao triple double. Iako mu ove pohvale vjerojatno neće najbolje sjesti, napravio je ono za čime vjernički puk vapi; s oltara se spustio na razinu "običnog" čovjeka, koji razumije, ima ljubav i strast i prema zemaljskim stvarima.
I onima koji to do večeras nisu znali, sada je jasno da na Mejašima imaju svećenika koji je jedan od njih. Nakon ispovijedi i mise, s njim se može baciti na basket. Da je tako u svakoj župi, možda bi čitavo društvo, zapelo u dubokoj moralnoj krizi, nosilo manji teret, piše Slobodna Dalmacija.
