Tko sam ja? Koja je svrha moga postojanja? Zašto me je Bog stvorio i postavio baš na ovo mjesto? Zašto mi je dao sve ove ljude koje svaki dan susrećem u školskim učionicama, na školskim hodnicima, na putu do škole, kod kuće?
Sve su to pitanja na koja je teško dati odgovor, ako nema nečega, odnosno nekoga tko nas pokreće. To “nešto”, ljudskom je razumu nedokučivo, današnjem svijetu nepoznato i neshvatljivo. To “nešto” u nama budi nadu i daje nam svaki dan novu priliku. Upravo se to “nešto” u mom životu zove vjera!
Vjerovati da postoji nešto više, bolje, savršenije, svetije od ovozemaljskog je za mene izazov. Vjerovati da smo uistinu djeca Božja, da smo djeca Oca koji je sama ljubav i život, u meni stvara poseban osjećaj koji me vodi i gura prema višem cilju. Kada shvatimo tu svetu istinu bit će nam lakše prihvaćati Božju volju za naš život.
Budući da sam u zajednici Srce Isusovo, sve je nekako počelo s tim susretima, pričali smo o svim temama i dotaknuli se različitih svjedočanstava. To me je zainteresiralo pa sam odlučila slušati don Damirove vjeronauke i kroz njih su mi se otvarale oči, spoznala sam mnoge stvari koje do tada nisam znala.
Znam, teško je, ali ako imamo pouzdanja u Božju svemoć i milosrđe sve će biti dobro. Znati da On ima plan koji je najbolji za nas, zasigurno će nam dati snage i hrabrosti u svakodnevnim borbama. Ako vjerujemo da je On stvarno naš Otac, onda trebamo biti sigurni da Otac zna što je točno potrebno njegovoj djeci.
“Dragi mladi, ne bojte se! Samo vjerujte!”, rečenica je koju sam toliko puta čula, ali negdje duboko zakopala.
Budući da sam u zajednici Srce Isusovo, sve je nekako počelo s tim susretima, pričali smo o svim temama i dotaknuli se različitih svjedočanstava. To me je zainteresiralo pa sam odlučila slušati don Damirove vjeronauke i kroz njih su mi se otvarale oči, spoznala sam mnoge stvari koje do tada nisam znala, kao na primjer: Tko sam, što Bog želi od mene? Dobila sam odgovore na pitanja o smislu života. I od tada počinje moje buđenje vjere, čitanje Biblije, krunica, misa.
Sve je krenulo sa svakodnevnom molitvom krunice, zatim čitanjem Biblije, a onda sam krenula svaki dan ići na svetu misu.
Shvaćam iz dana u dan kako je predivan osjećaj biti u miru i bez straha jer znam da ima netko tko čuje moje molitve i vapaje i da nijedan trud, nijedna molitva i nijedna borba nisu uzaludni. Znam da ima netko tko zna o meni sve ono najgore, a opet me ljubi bezuvjetnom ljubavlju. Prekrasno je znati da ima netko tko zna što će se dogoditi sa mnom, da ima netko tko me je poznavao i prije postanka svijeta i onda kada sam bila u majčinoj utorbi. Često si ponavljam: Ako je sve to istina, onda nema mjesta brizi u mome životu. Isus u evanđelju na više mjesta ponavlja: “Ne boj se, samo vjeruj!” Rečenica koju bih izdvojila kao misao vodilju u svome životu jest iz Pavlovih poslanica “Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu. Ta Bogu je sve moguće”. Upravo me ta misao vodi kroz moje odrastanje, kroz sva moja propitkivanja i kroz sve moje tjeskobe. Trudim se s tim mislima započeti dan i koračati uz Njegovu pomoć. Znam da s vjerom u Boga možemo premještati gore i preskakati brda. Kad mi sve to postane muka, shvatim, nešto mi nedostaje.
Sve je krenulo sa svakodnevnom molitvom krunice, zatim čitanjem Biblije, a onda sam krenula svaki dan ići na svetu misu. Osjetila sam da je primanje Kristova tijela u moje srce samo nedjeljom premalo. Htjela sam više i zato sam krenula svaki dan ići na svetu misu. Osjećala sam da mi nešto nedostaje, a onda sam shvatila da je to to, taj svakodnevni susret s Presvetim. To je bio On, živi Krist koji je jedini mogao ispuniti tu prazninu u mome srcu.
Ne sramim se reći da vjerujem u Boga i da mi je On na prvom mjestu.
Upravo je ta praznina problem današnjih mladih. Nažalost, njima je ovo često nedokučivo, zavedeni su ovozemaljskim, ne znaju zakoračiti dublje te misle da će njihovo srce ispuniti ovaj svijet sa svim svojim ponudama. Ali ne, to je mjesto rezervirano za Njega i nisu ni svjesni da ih On čeka, čeka trenutak kada će ga pozvati u svoje srce. Isus nam u Ivanovu evanđelju poručuje: “Kada biste bili od svijeta, svijet bi vas ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog tog vas svijet mrzi”. To je ono što bi svaki mladi čovjek trebao znati. Mi smo njegovi, On nas je stvorio za više, za sebe i za druge. Mi smo njegova ljubljena djeca bez kojih On ne može jer nas toliko ljubi.
Da nisam upoznala Boga, moj život sigurno ne bi imao smisla, nikada ne bih osjećala ovaj mir, ovoliku ljubav. Upravo to saznanje da me netko unatoč svemu ljubi i da mi oprosti svaki moj pad, uistinu je nešto predivno. Ne sramim se reći da vjerujem u Boga i da mi je On na prvom mjestu i zato bih htjela poručiti svima da se ne srame svoga Oca, nego da s radošću razglašuju njegovu Radosnu vijest.
Također, željela bih reći svojim prijateljima, vršnjacima da budućnost grade s Bogom jer jedino im je tako istinska sreća zagarantirana. Tek kad otkrijemo tko smo, znat ćemo što nam je činiti. Neka sve ono što nam je Bog darovao, a darovao nam je sve, bude na izgradnju boljeg i pravednijeg društva. I završila bih rečenicom pape Franje: “Dragi mladi, ne zakopavajte talente, darove koje vam je Bog dao! Ne bojte se sanjati velike snove.”
