Sjećam se 90-tih…tog osjećaja nevjerice, boli i straha, a u isto vrijeme bijesa, prkosa i neizmjernog ponosa. Da, ponosa, zbog svih onih koji su stali na branik svoje domovine, s istim mislima i istom željom u srcu, s beskrajnom snagom i voljom da obrane svoju zemlju i svoj narod.
Krenuo je i moj otac bez riječi, punog srca, s ljutnjom zbog zla koje se okomilo na njegovu, na našu domovinu. On i još gomila naših očeva, sinova, braće osjetili su potrebu i želju da obrane svoje.
Njegov ratni put je započeo u Cobrama, samostalnoj dragovoljačkoj satniji – Novi Zagreb. Koliko je samo svojih suboraca gledao kako ginu, koliko puta se našao na rubu smrti ali preživio je. Sva ratišta koja je prošao, a bilo ih je.
Rekao mi je: Imao sam moćnog zaštitnika koji me sačuvao. Naušnicu sa križićem koji sam mu stavila upravo s namjerom da ga čuva i molila se za to cijelo vrijeme rata. Obrambenog domovinskog rata. I djelovalo je, bar smo nas dvoje to tako shvatili…
Moj otac, Branimir Damjanović – Deda, kako su ga zvali na ratištu, izdržao je sve. Izborio se i sa PTSP-jem. Bio je izrazito snažna ličnost. Ali moždani udar je bio snažniji od neprijatelja iako se ni njemu nije odmah pokorio. Milimetar po milimetar ali on se kretao i borio sa teškoćama življenja i dalje, nekoliko godina. Ratnik moj do samoga kraja kada je bolest, na kraju, ipak pobijedila i uzela mu život.
Njegov posljednji ispraćaj biti će u petak, 13.10.2017, u 13:35 na Krematoriju, u Zagrebu, uz vojne počasti.
Pomolite se za njega dragi moji, kao i za sve naše drage anđele branitelje, neka im bude laka hrvatska gruda i mir i pokoj vječni.
Amen.
Kiki
dragovoljac.com
