"Sretan Božić hrvatskome rodu, sretan Božić i slobodu, neka vječno živi naša mati, i sinovi njezini Hrvati."
Mati Hercegovino, dolazim ti za Božić...
Tom pjesmom budim se skoro cijelog ovog desetljeća koje je na izmaku. Godine u tuđini su se izbrojile, prolaze u poslu, lijepo se zaradilo. I tu se može prestati pisati o mojem životu u tuđini. Pokoje druženje s prijateljima ako svi nismo preumorni i to je to.
Došli su blagdanski dani. Tradicionalno već, dok se vozim na posao vraćam slike mladosti u sjećanje. Božiće u Grudama, odlaske na polnoćku, druženja na soframa nakon svetih misa... i pitam se gdje godine prođoše i je li sve bilo u toj dobroj zaradi i nekakvoj sigurnosti koja mi ruku na srce nije jasna. Ništa se ja sigurnije ne osjećam kroz desetljeće u Njemačkoj nego što sam se osjećao u Hercegovini. Zbog posla radim dobar dio i Badnjeg dana tako da sam više u nemogućnosti biti kući na blagdane. Gledam negdje u daljini školsko doba, petarde nakon nastave koje daju još jednu draž proslavi, vrisku djece, radost jer se bliži polugodište i odmor. Srce je prepuno.
Ove godine sam prvi put dao ultimatum svojim poslodavcima rekavši da 20. prosinca krećem za Hercegovinu, pa makar mi dali otkaz. Ja Božiće u Grudama više neću propuštati. Znam, ako se vratim za stalno kući da mi neće biti lako, ali kad se čujem sa starim prijateljima koji su ostali kući ne vidim da umiru od gladi, a to da se stalno žalimo na nešto, to je pomalo i u genu hercegovačkom čovjeku, ne da bi se žalio nego da bi pokazao da može biti jači od bilo kakve nevolje. Naša Hercegovina se može ponositi ima svoje ime, ona je država, a opet je Hrvatska. Zato, neka vječno živi naša mati i sinovi, njezini Hrvati. Zagrlit ćemo se ovog Božića, nazdraviti i zapjevati, i dobro razmisliti o budućnosti. "Podignimo sada u vis čaše, za budućnost Lijepe naše, neka svima ispune se želje, od Hrvatske nema ljepše zemlje..."
Župljanin/Grude.com
