Uvod Posljednjih godina svjedoci smo popularnosti grupe iscjelitelja čije metode s medicinom nemaju ama baš ništa a, po svemu sudeći, ni sa zdravim razumom. Marokanski iscjelitelj koji liječi „energijom pet planeta“, kragujevački bioenergetičar koji liječi masturbacijom, ili zagrebački „Šutljivi iscjelitelj“ koji liječi – pogledom! Posljednji spomenuti zove se Josip Grbavac, magistar ekonomije, popularno prozvan Braco, sa sjedištem u Zagrebu, na Srebnjaku, gdje je spomenuti iscjelitelj podigao i oniksov hram Sunca. Budući se u Ivičino-Bracinom literarnom opusu često spominje imenica Bog i njegova iscjeljujuća moć, posvećujemo im ovaj prilog.
Ivica Prokić Bracin preteča bio je Ivica (Toplica) Prokić, pribjegao iz južne Srbije u Hrvatsku, gonjen puščanim hicima zbog misterioznog samoubojstva njegove prve supruge. Svoje „proročko“ predodređenje Prokić pripisuje iznenadnoj „velikoj boli na skočnom zglobu lijeve noge“ prilikom koje se u isti čas onesvijestio i ostao nepomičan. „Nakon kratkog vremena, kada sam došao k svijesti, na tom sam mjestu vidio opekotinu i osjetio nekakvo strujanje po tijelu. To je bio početak.“ Kasnije je (po kojim kriterijima?!) „ustanovio da je komadićak Sunca ušao izravno u mene i od tada posjedujem tu moć“. Prokić je na sebi nosio više od kilogram zlata jer mu je „…siječnja 1970. godine rečeno, kad budem imao kilogram zlata, bit ću izravni vodič sa Suncem“. Iz navedenih razloga Sunce će ostati raspoznajni znak ovog pokreta. Okvir Prokićevog naučavanja predstavlja milenaristička prijetnja Božjom “čistkom” koja da je započela 1992. godine, i to različitim prirodnim katastrofama koje će ugroziti cijelo čovječanstvo. Samo oni koji se sklone pod jednu od tri “križne gore” (Jastrebac planinu u Srbiji, Avalu kod Beograda i Medvednicu kod Zagreba) bit će spašeni. U svojih trinaest literarno analfabetskih (izdiktiranih) knjiga, proglašenih „objavom“ i „ljekovitima“, Prokić sebe predstavlja prvim zagrebačkim „prorokom“ s kojim započinje, ni manje ni više nego, „novo vrijeme i nova civilizacija“ kojoj je on začetnik, štoviše, otkupitelj sebe i čovječanstva, te da je i Nostradamus (1503.-1566.) prorekao njegov dolazak kao čovjeka „koji bude vodio jednu od narednih civilizacija“, radi čega je on „više od čovjeka“ i „zadnja stanica“ čovječanstva. Vizije je primao spiritističkom tehnikom u ambijentu New agea poznatom kao „kanaliziranje“ pri čemu je on bio samo „medij“ ili „kanal“ „duhova vodiča“ koji su kroz njegova usta govorili a da ni on sam u potpunosti nije razumijevao značenje svojih vizija u kojima se isprepliču kršćanski (Isus Krst i sotona), istočnjački (čakre, karma, reinkarnacija) i mitološki (Atlantida) elementi. Najavljivao je, poput Nostradamusa i Sai Babe, da će u budućnosti četvrtak zamijeniti kršćansku nedjelju. To je okvir Prokićevih „objava“. Buketima cvijeća i dobrovoljnim prilozima poklonici su mu odavali poštovanje i osiguravali sredstva za život. Navodno je u samo tri prve godine Prokićevog djelovanja preko milijun obožavatelja procirkuliralo njegovom „ordinacijom“ u potrazi za iscjeljenjem i spasenjem. Prokićevoj egomaniji nenadano je došao kraj kada se 1995. utopio u Južnoafričkoj Republici na plaži Santa Lucia. Obdukcija je pokazala da se utopio, no sljedbenici i dalje vjeruju da ga je val odnio prema Suncu, nakon čega je Ivica postao dio kozmičke energije a njegovu misiju nastavio vjerni dotadašnji učenik – Braco.
Josip Grbac – Braco Josip Grbac, Braco, vjerni Prokićev učenik i svjedok njegove smrti, po kriterijima D. Plečka predstavlja jedinstven fenomen u svijetu. Zatečen nenadanom smrću svoga učitelja, pred izbezumljenim obožavateljima koji su ga sa svih strana s nevjericom salijetali da čuju istinu o Prokiću, kako bi udovoljio njihovim očekivanjima, sam je brzo nastavio ulogu medija, proroka i iscjelitelja. Nasuprot Prokiću koji je ljude primao pojedinačno Braco ih, što je izvjesna novost, prima u manjim grupama, ili masovno, navodno ih iscjeljujući – pogledom. U dvorani od oniksa na Srebrnjaku sebi je podigao pijedestal s kojeg ih šutke gleda a mase svjedoće o neobičnim trncima po tijelu, mravcima ili iscjeljenjima. U Bracinoj odsutnosti članovi njegovog „Saveza“ puštaju tonski zapis njegovog glasa i, tvrde, postižu iste učinke. Slično svjedoće i osobe koje čitaju Ivicine i Bracine knjige. No, još više je onih koji nisu doživjeli ništa ali –medijima nisu zanimljivi!
Kritički osvrt S teološkog motrišta treba istaknuti da fenomen Ivica-Braco spada u kategoriju okultnih pojava. Njihova komunikacija s „duhovima vodičima“ pripada spiritističkoj kategoriji, u New ageu poznatoj kao „kanaliziranje“. Sadržaj njihovih objava tiskanih u preko dvadeset „ljekovitih“ knjiga suprotan je kršćanskoj objavi. Za kršćanina je otkupitelj jedino Isus Krist, a dan Gospodinov isključivo nedjelja. Nikakav četvrtak. Nikakav Ivica i Braco. O takvim „objavama“, kojih je danas sve više, sv. Pavao piše: „Kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet“ (Gal 1,8).S filozofskog motrišta kult Sunca, što su ga popularizirali Ivica i Braco, lako se može povezati s istim kultom koji je postojao u Srbiji u pretkršćanskom razdoblju. Riječ je, zapravo, o novom poganstvu koje u ambijentu New agea pronalazi nove poklonike.Sa psihološkog motrišta fenomen bi se moglo promatrati u svjetlu suvremenih egomana opterečenih „mesijanskim sindromom“ koji se manifestira kroz samouvjerenost osobe u vlastitu mesijansku, proročku ili božansku ulogu, čiji najteži stadij predstavlja autokratska identifikacija sa samim Bogom. Pacijenti takvog iscjelitelja postaju njegovi obožavatelji i sljedbenici, nekrtitički prihvačaju njegova učenja i odredbe, dekoriraju se njegovim simbolima (talismanima) i podređuju njegovim uputama skroz nesvjesni da su postali članovi njegovog kulta.Najoštriju kritiku, međutim, treba uputiti lakovjernom kršćanskom puku. Na koncu, nevažno je tko došao, Marokanac, Srbin, Kinez ili Japanac, kao ni čime iscjeljuje, vodom, energijom, pogledom ili masturbacijom, među Hrvatima će uvijek pronaći lakovjernu publiku, što je samo indikator infantilne vjere značajnog broja suvremenih kršćana.
