“Shvatila sam da ne možemo ići na misu ostavljajući bijes ili tugu negdje izvan crkve. Gospodin od nas traži da mu dođemo cijelim svojim bićem”, rekla je Edwige Billot, supruga i majka troje djece, prenosi Aleteia.
Već deset godina radi u ljudskim resursima, a početkom ove godine objavila je knjigu na francuskom jeziku koja govori o načinim kako su se sveci nosili s unutarnjim osjećajima („ Et si les saints nous coachaient sur nos émotions ?“).
Billot gaji velikku strast prema ljudskoj psihologiji i za svjedočanstva svetaca. Uvjerena je da su sveci shvatili u kojoj mjeri Bog želi doći do nas i u naše srce preko naših emocija. Naše emocije i naš odnos s Bogom su, kaže ona, dva aspekta života koja se mogu ujediniti. Ne smijemo zanemariti svoje emocije (fiziološke reakcije našeg tijela na događaj). Trebamo ih pozdraviti, razumjeti ih i pomoći im da idu u pravom smjeru i iskazati na ispravan način. Emocije nas ponekad mogu kočiti na našem putu, ali sveci nam pokazuju da nam i osjećaji mogu omogućiti rast, pomicanje naprijed i donošenje dobrih odluka.
Tuga i opasnost od očaja
Sveti Toma Akvinski definira tugu kao “bol duše”. Opasnost od tuge je u tome što joj se možemo prepuštati unedogled i tonuti u očaj. To je “pretjerana tuga” na koju upozorava sveti Pavao (2 Kor 2,7). To nas stanje na kraju udaljava od Boga, koji je izvor nade. “Bolna stvar boli još više ako je zatomljujemo, zato što je duša usmjerenija na nju: dok, s druge strane, ako izbacimo bol, dušina usmjerenost se raspršuje kao da je riječ o izvanjskoj stvari, tako da se unutarnja tuga ublažuje”, napisao je Toma Akvinski.
Sveti Toma ističe vrijednost vanjskih izraza tuge – “suze” – kao sredstvo za ublažavanje. Zaista, za autora Summe Theologica , “Štetna stvar još više boli ako je držimo zatvorenu u sebi jer je duša više usmjerena na nju: dok se, ako joj se dopusti da iziđe van, namjera duše raspršuje na te izvanjske stvari, tako da se smanjuje unutarnja tuga. ” (I-II q. 38. a. 2). Melankolija je naglašena ako ne prihvatimo svoju tugu. Dopustimo si plakanje i razgovor o svojoj tuzi. To će nam pomoći da izbjegnemo pasti očaja.
Ne treba posebno naglašavati da je i Isus za zemaljskog života plakao, a i papa Franjo nas je u jednom od svojih obraćanja podsjetio da “određene stvari u životu možemo vidjeti samo očima koje su pročistile suze.” Naređujem vam svima da se zapitate: Jesam li naučio plakati? ”
Plač je također način da svoju tugu stavimo u Božje ruke. Omogućuje nam da nas tješi Onaj koji je izvor svake utjehe: Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog (2 Kor 1, 3-4).
Toma navodi da kada “čovjek vidi drugoga koji je rastužen njegovom tugom, čini mu se kao da taj nosi teret zajedno s njime, nastojeći olakšati njegovu težinu, čime teret tuge postaje lakši”
