Neznanje je često velika prepreka ozdravljenju i ono je danas veliki problem. Postoje danas mnogi kršćani koji žive u neznanju. Primjerice, ne znaju da su sakramenti ljekoviti, da sveta misa ozdravlja, da Marija ozdravlja i da sakramentali djeluju ozdraviteljski, pa krunica, put križa, duhovne vježbe, duhovne obnove, itd.
Neispovjeđeni grijesi / Nedostatak vjere / Okultizam / Neopraštanje / Duhovi bolesti
Piše: dr. sc. fra Ivo Pavić, OFM
Neznanje
On liječi i danas
Mnogi ne čitaju Bibliju pa ne znaju da Bog ozdravlja. Zato, ne bi trebao proći ni jedan dan, a da ne pročitamo barem kratki odlomak iz Biblije, osobito evanđelja jer u njemu susrećemo najvećeg liječnika – Isusa.
U knjizi proroka Izaije stoji: Stoga će u ropstvo narod moj odvesti jer nema razumnosti, odličnici njegovi od gladi će umirati, puk njegov od žeđi će gorjeti (Iz 5,13). Bog je rekao preko proroka Hošee: Moj narod gine jer nema znanja (Hoš 4,6).
Katekizam Katoličke Crkve govori kako je jedna od najvećih posljedica istočnoga grijeha neznanje. Neznanje u biblijskom smislu znači: „imaš oči, a ne vidiš, imaš uši, a ne čuješ, srce imaš, a ne razumiješ“ (Mt 13,13-14).
Trebalo bi stoga poučavati ljude preko propovijedi, knjiga, crkvenih dokumenata, kateheza o tome da postoje mnoga sredstva koja nam je Bog ostavio u korist našeg zdravlja. Važno je čitati i pisati o ovoj temi, ohrabrivati one koji rade na ovom području, koji pišu i govore u medijima, da svijet sazna da Isus i danas liječi kao i nekada. Ako nam nisu jasne mnoge stvari u Crkvi, trebamo tražiti pomoć i rasvjetljenje Duha Svetoga: kad ne znamo što moliti i kako valja, Duh Sveti posreduje za nas neizrecivim uzdisajima (usp. Rim 8,26).
Duša ispunjena Kristom
Dobio sam pismo od mladića kojega je Bog polako počeo ozdravljati na svim razinama. Prije obraćenja nije poznavao opasnost grijeha niti snagu vjere. Potresno je njegovo pismo koje donosim u cjelini.
Hvaljen Isus i Marija!
Od petero djece, u našoj su obitelji samo najstariji sestra i brat pohađali vjeronauk i bili redovito pričešćeni i krizmani. Znači, kao dijete nisam primio svetu pričest niti sam bio krizman. Nisam odlazio u Crkvu, misa mi je bila potpuno nepoznata kao i njezin sadržaj. Kao mladić smatrao sam ispovijed potpuno suvišnom i nepotrebnom, a da se svećenici ne žene, bilo mi je neshvatljivo. Slavili smo Božić i Uskrs, a da uopće nisam znao njihovo značenje. Od molitve jedino sam znao prekrižiti se.
Za vrijeme studija (1985./1986.) imao sam želju pričestiti se i krizmati. Osjetio sam iznutra da bez ta dva sakramenta nisam potpun, da mi nešto nedostaje. Odlazio sam kod naših svećenika s tom željom, ali budući da zaista nisam imao nikakve predodžbe o tim sakramentima i o protokolu koji slijedi, nekako se to svaki put izjalovilo i ostalo samo na neostvarenoj želji.
Vrijeme je prolazilo, ja se nisam ni pričestio ni krizmao. Iako sam dobro odgojen da znam razlikovati dobro od zloga i svojih dobronamjernih misli, počeo sam se puniti grijesima kao vreća bez dna. I tako bez svete ispovijedi, sve sam se više udaljavao od Gospodina i griješio protiv svih Božjih zapovijedi.
Iz znatiželje sam pokušavao meditirati, čitao o hinduizmu, jogi, budizmu, pokušavao to shvatiti i primijeniti, kupio „simpatičnog debeljka“, tj. mali kip Bude, dao da mi se gata, kasnije nekim čudom „slučajno“ sretao neke nepoznate osobe koje su me dalje upućivale na zlo, išao kod vidovnjaka itd. Kasnije, pred moju prvu svetu ispovijed, sve mi je izgledalo više kao smišljeni plan Zloga. Bio sam jako nesretan. Uz to sam se razbolio. 2000./2001. dijagnosticirana mi je artroza oba kuka. Budući da sam trener tenisa, i tek završio visoku licencu u tom poslu, bio sam jako pogođen i polako padao u depresiju. Budio sam se s velikom tugom u srcu i suzama u očima. Bio sam očajan.
Iako je moja duša patila, a ja bio okrenut prema tjelesnoj tegobi, nastavljao sam život, a bivalo mi je sve teže i teže, sve do 2004. godine kad sam došao u posjet u Vinkovce. Tad mi je sestra spomenula fra Ivu, kako ljudi „padaju“, ozdravljaju... i predložila mi da odemo u Tolisu... Naravno, nisam vjerovao u takva čuda... Ipak, uz pomoć moje nećakinje Željke, uputio sam se u Tolisu.
Dok smo prilazili Tolisi, oči su mi se počele vlažiti suzama, a u misli su mi dolazile riječi: dobro, dobro i samo dobro, i u mene je polako počeo ulaziti nekakav čudan mir. Molitve pljeskanja rukama i u jezicima nisu me se dojmile. Dok sam gledao kako ljudi primaju pojedinačni blagoslov i „liježu“, nisam mogao ni pomisliti da bih mogao pasti ili leći. Na početku sam smatrao da je to obmana, sugestija, skrivena želja, ili da se radi o hipnozi. Zapravo, meni nije izgledalo da su ljudi „pali“, već da su „legli“ pred svećenikom.
Tako sam i ja stigao pred fra Ivu i po uputi rekao kako se zovem, da imam artrozu lijevog kuka i da nisam krizman. On mi je odgovorio da je moj problem duhovan, a ne tjelesan. Odmah nakon toga je položio ruke na mene i počeo moliti. Gubio sam ravnotežu. Odozgor prema dolje, kroz moju lijevu stranu tijela nekako od lijevog ramena počeo sam osjećati trnce, iglice, toplinu, strujanje koje je bilo sve jače i jače, da bi završilo kao blagi udar groma. S tim sam se osjećajem našao na podu. Ne mogu to nazvati ni „lijeganjem“ niti „padanjem“; ja sam bio pokošen(!), i to silom(!) koju do tada nisam poznavao.
Cijelo vrijeme dok sam ležao, bio sam svjestan i znao što se događa. Na podu sam ostao neko vrijeme i osjetio veliki mir u duši, kako me ispunjava ljubav, osjećao sam slobodu, ili bolje, recimo da se moja duša počela oslobađati od tereta Zloga. Moje su oči bile pune suza. Jednom riječju, osjetio sam Božju prisutnost i da me On ljubi. Doživljaj je bio neopisiv.
Mogu reći da s ovim događajem definitivno počinju promjene u mom životu. Pričestio sam se i krizmao u 42. godini. Ove se godine mislim i vjenčati u Crkvi. Poslije sam kod fra Ive obavio životnu ispovijed. Bilo mi je mnogo lakše. Od trenutka ispovijedi mogu reći da sam se počeo jutrom buditi nasmijan, sretan, s mirom, sa suzama u očima, ali od sreće, a da ne znam zbog čega. Ma naravno da znam. Povjerovao sam po prvi put da mi je oprošteno.
U međuvremenu mi je uspješno operiran lijevi kuk. Nisam ozdravio tjelesno, već duhovno. Ono je mnogo više od tjelesnog zdravlja. Što će mi zdravlje, ako mi je duša prazna, ako nije ispunjena Kristom, ako nisam u Kristovoj ljubavi i miru. Isus zna što je za mene najbolje. Od tog događaja rado idem na misu i pričešćujem se. Moj se život potpuno promijenio!
...Gospodinu, kome jedinom i sva hvala pripada, zahvaljivat ću cijeli život.
Zvonko Bičanić Dingolfing, 16. srpnja 2007.
