U sakramentu ispovijedi ili, kako bi bolje trebalo zvati taj sakrament, sakramentu pomirenja vjernik koji se stvarno kaje za zlo koje je učinio dobiva odrješenje, tj. stječe pred Bogom oproštenje. No odrješenje i oproštenje ne može popraviti nerede i štete koje je grešnik svojim zlim činima drugome učinio. Poznato Vam je da mnogi grijesi nanose katkad manju a katkad veću štetu drugim ljudima.
Vjernik koji je postao svjestan zla i štete koje je učinio ne može se iskreno pokajati a da ne bi bio spreman, koliko je god to moguće, nadoknaditi učinjenu štetu. Razumljivo je da je za valjanu ispovijed i za potpuno oproštenje npr. potrebno vratiti ukradene stvari, nadoknaditi učinjenu materijalnu štetu kad je to moguće, popraviti dobar glas onome kome je klevetanjem ili ogovaranjem oduzet i slično.
Često nije moguće nadoknaditi počinjenu materijalnu ili duhovnu štetu određenim ljudima ili određenom čovjeku pa se u ime odštete za ta zlodjela čine djela pokore ili zadovoljštine. Tu pokoru ili zadovoljštinu, da bi onaj koji se ispovijeda ispravio svoje krivnje, nalaže ispovjednik vodeći računa o osobnom stanju i okolnostima pokornika. Ta zadovoljština, ili kako se još zove pokora, trebala bi biti, koliko je to moguće, primjerena, odgovarajuća težini i naravi učinjenih grijeha. Najčešće ispovjednici kao pokoru ili zadovoljštinu nalažu određenu molitvu, milodar, djela milosrđa, odricanja, žrtve, strpljivo prihvaćanje životnoga križa.
