S druge strane: izdaja nauka Crkve, okretanje suvremenom ateističkom humanizmu, antikrist – primjeri su naslova koji donose neki „katolički“ portali kada komentiraju rad današnjeg Petrovog nasljednika. Pretjerivanje i jednih i drugih, lako ćemo se složiti. No složit ćemo se i da su novi naglasci. Papa obilazi muslimanske zemlje, prima predsjednike deklarirane ateiste, pere noge imigrantima na obredima velikog četvrtka, vrlo često proziva kler i laike. „Nova li i snažna nauka“ (Mk 1, 27). Nov nauk nije, ali toliko promijenjeni naglasci da je zaista snažan.
Čitamo u Evanđelju na Veliki četvrtak (usp. Iv 13, 1-15) da je Isus prao noge učenicima. Posao jednog sluge kada dođu gosti u kuću. Petar se naravno tome usprotivio: „Zar ti da meni pereš noge?“ (Iv 13, 6). Nije to nešto što je protivno Petrovoj naravi. Čitamo u Matejevom evanđelju njegovu reakciju na Isusov navještaj kakvom će smrću umrijeti (Mt 16, 22): „Gospodine, to se tebi ne smije dogoditi.“ Vatren čovjek je bio Petar, rekli bismo danas temperamentan. Lako je povukao mač na slugu Velikog svećenika (Iv 18, 10), bio je spreman biti pravedniji od farizeja, ali i dalje nije smatrao da je potrebno oprostiti više od sedam puta (Mt 18, 21). To, i još puno toga možemo saznati o naravi prvog pape, svetog Petra (npr. Gal 2) koji je, svemu unatoč, dobio nalog da utvrdi svoju braću (Lk 22, 32). Nikako ne želimo umanjivati njegovu ulogu u nastajanju kršćanstva niti sumnjati u njegovu svetost koja se dokazala vatrenom ljubavlju prema svome Spasitelju za kojega je umro mučeničkom smrću. No iz njegovih intervenata, napose onoga na posljednjoj večeri, možemo vidjeti zašto je tako teško voljeti papu Franju.
Petar na posljednjoj večeri s gnušanjem odbija Isusov čin poniznosti. Iz njegovo pitanja: „Zar ti da meni pereš noge?“ vidljivo je Petrovo zgražanje nad tim činom. „Krist, pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16) kako je Petar Isusa prozvao u Cezareji Filipovoj ne može, štoviše, ne smije činiti ono što se pomazaniku Boga živoga ne dolikuje. A svakako vršenje posla jednog roba nije dolično Petrovoj slici Krista. U toj sceni vidimo dva suprotstavljena gledišta na Isusa. S jedne strane Petar koji u njemu vidi kralja, pomazanika, Sina Boga živoga, onoga koji dolazi vladati nad zemljom, nad svim ljudima, te će tu vlast vršiti kao pravi kralj. S druge strane, Isus koji priznaje da on to sve je (Iv 13, 13; slično Mt 16, 17), ali ne vidi svoje vladanje onako kako Petar to priželjkuje. Isus svoje vladanje vidi potpuno drugačijim očima, vidi ga ovako kako je upravo pokazao: kao služenje, a želi da ga tako shvate i njegovi učenici. Zato i kaže: „Primjer sam Vam dao što ja vama učinih, i vi činite jedni drugima“ (Iv 13, 15) U ovom činu leže problemi u shvaćanju Isusa i Crkve kroz povijest koje ćemo pokušati na temelju navedenih biblijskih mjesta analizirati.
Petrov stav jest logičan stav jednog čovjeka prema nečemu božanskom. Svaki čovjek, da ne ulazimo previše u razvojnu psihologiju, potreban je nečeg čvrstog, stabilnog što je iznad njega i čemu je podložan. Mi vjernici u toj potrebi imamo Boga s kojim kroz vjeru uspostavljamo odnos. Problem nastaje kada čovjek u svojem razvoju zastane na poimanju moći. Prestane mu tada biti važno da je to njegovo uporište stabilno, on sada želi da se to uporište pokaže kao moćno, kao, da upotrijebim stručan izraz, misterium tremendum (misterij pred kojim strahujem i koji mene tjera da ga se bojim). Kako bih ja tada imao jači osjećaj sigurnosti, naglašavat ću baš te karakteristike svoga Boga koje će pokazati da trebam strahovati pred tim ‘vrhovnim despotom’. Tada, ako si umislim da sam našao način kako da tog ‘despota’ na nebesima umilim, moći ću drugima prijetiti njime i takvog ga navješćivati kao Boga kršćanske objave. I zato je takvom čovjeku potreban Bog koji nemilosrdno gospoduje, koji je pantokrator (svevladar), vlada snažnom palicom gvozdenom (Ps 2, 9) i uništava sve druge koji nisu na našoj strani. Zbog takve potrebe čovjeka, Petar ne može dopustiti da njemu Mesija opere noge, jer bi to značilo da je onaj za kojim je on pošao slabić, sluga. Mi ljudi želimo da se moć jasno pokaže, sa uzdignutom pesnicom kako bih ja znao da sam zaštićen, a drugi se bojali moga zaštitnika. (Vidimo li tu dječji iskaz: „Moj tata je jači od tvog tate?“ samo drugim, odraslijim jezikom.)
Međutim, logika Evanđelja nije ljudska logika. Isus je Mesija, Sin Božji, ovdje radi vladanja, ali njegovo vladanje ne ide logikom koja je nama potrebna. Na početku sam njegov čin utjelovljenja jest silazak među grešne ljude. On je sam sebe oplijenio (Fil 2, 7 – glagol je κενόω [kenoo], još doslovniji prijevod bio bi poništio, obeskrijepio, ispraznio, orobio, ponizio) kako bi čovjeka spasio. Krist nad čovjekom vlada služenjem, vodi ga ljubavlju, a otkupljuje umiranjem. Tako je Božja pobjeda u očima svijeta njegov poraz, njegova vlast jest ludost, odnos prema ljudima je služenje njima, a u svemu se očituje ljubav.
Ako konačno primijenimo sve navedeno na naše pitanje iz naslova, zaključit ćemo kako je zapravo prvo shvaćanje Boga puno ljudskije i nama prirodnije, a time i lakše. Ako ja služim Bogu koji je strogi vladar, a sam si umislim da sam njegov najbliži suradnik na zemlji, i ja postajem ‘mali Bog’ onima kojima sam poslan te tada imam pravo nad njima ‘vladati’. U tom kontekstu jest daleko jednostavnije obući se u najskuplje tkanine, odmaknuti se od naroda što dalje i uživati u svom povlaštenom položaju, nego izaći iz sigurnosti sakristije na periferije po ljude kojima sam poslan donijeti Krista koji im hoće služiti. Puno je lakše određivati što želim da ljudi misle, kako da se ponašaju, nego ih upoznati sa Kristom koji se orobio kako bi njih spasio, jer tada više neću ja moći biti vladar nad tim ljudima, već ću morati i ja njima biti sluga. Daleko je lakše mrziti sve druge i drugačije, sve koji nisu na ‘mojoj strani’ nego i njih pokušati voljeti onako kako je Isus volio one koji nisu iz njegovog naroda (usp. samo Mk 7, 24 – 30; Iv 4, 3 – 42) jer je moguće da ću shvatiti da ipak nisam toliko poseban i izabran koliko sada mislim. Iz toga slijedi da, budući da smo toliko izabrani i sveti (sic!), jednostavnije je okriviti vanjske razloge za probleme koje imamo, nego činjenicu da ipak možda nismo toliko sveti. (je li za pedofiliju prvenstveno kriv klerikalizam ili seksualna revolucija?)
I zbog svega navedenog, vidimo da je zaista teško podržavati papu Franju u njegovom radu. On se trajno očito nadahnjuje duhovnošću svetog Franje i svim silama želi svijetu pokazati ne Krista koji nemilosrdno vlada, nego Krista koji u poniznosti ljubi. Papa se trudi ne čekati ljude da dođu, nego ići po ljude, trudi se Crkvu prikazati kao majku i učiteljicu, ali ne onu koja pod prijetnjom vječne kazne određuje što se ima misliti i govoriti, nego kao dobru majku koja „propovijeda riječ….uvjerava prijeti, zapovijeda“ (2 Tim 4, 2), ALI, „sa svom strpljivošću i poukom“ (Ibidem). Našem papi je stalo da i drugi koji nisu dio katoličke Crkve, vide pruženu ruku mira i dijaloga, ne odstupanja od svojih stavova čega se mnogi boje, nego dijaloga u ljubavi. Takvo što jest teško podržavati, posebno jer je Petrov stav s početka teksta daleko ljudskiji. No, eto za neke na žalost, ako se želi nasljedovati Krista, mora se prihvatiti stav poniznosti i služenja, a ukoliko je nekome to neprihvatljivo, neka otvoreno prizna da treba srednjovjekovnog monarha kojemu će se klanjati, a ne da Krista stavlja na carsku stolicu koju on sam ne želi jer je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa“, „oplijenio sam sebe“ i na koncu, kako sam Krist kaže za sebe: „nije došao da bude služen, nego da on služi drugima i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28).
fra Vjeran Lazić|ofm.hr
